Da se atletski trener Siniša Cik jednog dana nije pojavio u njezinu sedmom razredu u Utrini, danas možda ne bismo razgovarali s drugom najbržom Hrvaticom svih vremena Majom Fijačko (nekada Golub). Možda bismo razgovaralui s vrhunskom streljačicom.
- Bila sam dobra u zračnoj pušci. I baš sam to voljela. Atletika me nikako nije zanimala - priznat će danas simpatična 32-godišnjakinja.
- Uvijek sam bila najbrža u školi, ali nikad mi to nije bilo nešto posebno. Ali on me pitao da dođem na jedan atletski trening, tamo sam sve rasturila. Doduše, nije mi bilo usput da idem na treninge na Svetice, bliža mi je bila Mladost i tako sam sa 13 otišla kod trenerice Nine Katalinić, tamo je radio Miljenko Rak, došla sam kod njega i...
I ubrzo je atletika dobila novu mlađejuniorsku rekorderku na 100 m (12.03), pa juniorsku (11.79), mlađeseniorsku (11.54), sva tri rekorda i danas stoje netaknuta... U Zagrebu je 2009. nakon čak 35 godina popravila i seniorski rekord sa 11.51 (prije dvije godine preuzela ga je Andrea Ivančević sa 11.30), srušila je veliku Jelicu Pavličić...
Iz Petrove na onkologiju
- Trenirali su me i Dejan Vojnović, pa Boštjan Fridrih, i kad bolje razmislim, sa svim svojim trenerima trčala sam rekorde. Znači, u meni je bila fora - smije se Maja.
- E, onda se 2011. dogodila ona boleščuga i...
Boleščuga se zvala karcinom. Točnije Hodgkinov limfom, koji je Maja otkrila u sedmom mjesecu trudnoće.
- Evo, prije dva dana, 21. rujna proslavila sam 5. rođendan od kad sam zdrava - ponosno će ne skidajući osmijeh s lica.
- Tada sam službeno dobila potvrdu da sam opet zdrava. Puno studija kaže da ako se bolest vrati, vrati se u tih pet godina. One su ta kritična zona.
A njoj se nije vratila.
- Ma, neće se to đubre više vratiti! Baš vjerujem da neće. I baš vjerujem u onu “kako zračiš, tako privlačiš”. Ljudi me znaju pitati “zar te taj stav izliječio?” Ne. Izliječila me kemoterapija, ali pozitivnim stavom ubrzala sam proces liječenja. Koliko god bilo teško, a bilo je... Užasno teško. Ljudi su mi se znali smijati kad bih na kemoterapije išla s crvenim ružem na usnama. Dizala sam si samopouzdanje na sve načine, bodrila se, trudila biti lijepa sama sebi... Iako sam znala da će mi se i maskara i ruž skinuti već nakon prvog plača i povraćanja od kemoterapije. Nema veze, to su bile sitnice kojima sam se bodrila.
Strašan borac je bila.
- Meni je taj rak bio izazov. Ja sam si to tako uzela. Kao što mi je izazov kao klinki bilo skinuti 11.55 Jelice Pavličić na 100 m. Svaki put kad bih pogledala tu brojku, rekla bih “ma, skinut ću te, samo ne znam kad”. Jasno, imala sam i golem motiv, rodila sam svoju Riju i željela sam da ima zdravu mamu. Uostalom, Ria mi je spasila život. Da nisam zatrudnjela, vjerojatno mi hormoni ne bi podivljali tada nego kad bi bolest još više uznapredovala. Ovako je Ria sve ubrzala. Ma, ja sam imala sve simptome Hodgkinova limfoma, ali pazite, simptomi su noćno znojenje, umor i svrbež tijela. Ništa čudno za trudnicu u sedmom mjesecu. I kaj buš išao doktoru zbog toga?
Na kraju je otišla tek kada je jedno jutro na vratu primijetila “kvrgu veličine teniske loptice”.
- Mislila sam da me ugrizao pauk. Dođem u bolnicu, pitaju me “imaš li mačku, možda te ogrebla”, “jesi li imala streptokok?” Punktirali su to, u tekućini ništa. Tek kad su punktirali pod ultrazvukom, shvate što je. Pazite, a ja u sedmom mjesecu trudnoće, koji je najkritičniji jer se tada počinju razvijati pluća djeteta. Rodila sam u 32. tjednu, štrucu kruha od 2.300 grama i 42 cm. Zdravu! Samo to mi je bilo bitno. Fućkaš mene, ja bum to isfurala, samo da ona bude dobro.
Ria je rođena 31. listopada 2011, a njezina mama samo sedam dana nakon poroda krenula je s liječenjem raka.
- Sve majke sretne kući nose bebe, a ja iz Petrove direktno na Rebro na onkologiju - progutala je knedlu.
- Znate, kad sam dobila karcinom, shvatila sam da nitko nije nedodirljiv. Kad si mlad i glup, prođe netko kraj tebe i komentiraš, “gle kak’ ova izgleda, kao da se drogira”, a možda žena ide na kemoterapiju i izgubila je milijun kila. Ili prođe netko s maramom, a vi s prijateljicama komentirate, “gle ovu kaj glumi s maramom”. Osuđuješ ljude, a ne znaš što se krije iza njihovih priča. Iza njihove marame. E, ja sam bila žena s maramom! Žena s perikom. Uh, to mi je bilo najgore. Najgore kao ženi. To što sam ostala bez kose. I pazite, otpadne mi kosa, otpadnu sve dlake, a ostanu one na nogama. Pa zar nisu mogle i one da nemam tog posla? - prepričava kroz smijeh.
Spalila sam sve perike
- Ma, ja sam se trudila sve okretati na zafrkanciju, na pozitivu. Micala sam ljude od sebe koji bi me nazvali s tonom kao da sam na mrtvačkoj postelji. Na kraju sam i s tim perikama napravila neku svoju furkicu, pa malo bila plavuša, malo smeđa, pa malo šiške, malo duga kosa... A to zahvaljujem ljudima koji su organizirali humanitarnu akciju za mene. Ivana Brkljačić, Ivana Lažeta koje su digle ljude... Olakšali su mi da mogu uzimati neke alternativne pripravke, ali i da si kupim perike, za koje nisam imala novac. Imala sam 1.600 kuna porodiljne naknade.
Gdje su perike nakon pet godina?
- Sve sam spalila. Stvari u kojima sam išla na kemoterapiju sam bacila. Danas mi je još samo muka kad vidim posebnu narančastu boju, to mi je na kemoterapiji curilo u venu. E, od te boje mi je slabo.
U četiri mjeseca primila je osam kemoterapija. Danas većinu priča prepričava kroz smijeh, iako su je prilično izmučile.
- Šest sati je to smeće curilo u mene. I tako svaka dva tjedna. Pazite, imate četiri lijeka i svaki svoju nuspojavu. 41,5 temperatura od jednog, povraćaš od drugog, neku takvu tjeskobu da bi se bacio kroz prozor od trećeg i onda proljev od četvrtog. I da, imala sam ih sve.
Izdržala je sve, pa dva mjeseca kasnije 25 dana išla na zračenje.
- Svaki dan po tri minute zračenja. Tu nisam imala nikakvih nuspojava, iako su rekli da bih mogla.
Svaki dan odlazeći na Rebro prolazila je pokraj svog atletskog stadiona, Svetica. Svaki put bi joj se pri pogledu na njega želudac stegnuo.
- Ali svaki put bih rekla, “vratit ću se”.
Sumnjali ste? Naravno da se vratila.
- Zadala sam si cilj da pobijedim, bilo gdje, samo da pobijedim i da bar jednom stotku istrčim ispod 12 sekundi.
Nakon samo godinu dana postala je dvoranska prvakinja Hrvatske na 60 m.
- Počela sam surađivati sa Sinišom Ergotićem, sjećam se da sam na prvom mitingu pobijedila sa 11.92. I počela plakati, vikati, ljudi gledaju “što je ovoj”... Takve emocije su me ulovile da je sve izašlo iz mene. Uspjela sam, ostvarila sam oba cilja. Na žalost, u sedmom mjesecu grunula mi je loža, valjda šesti put u životu i onda sam si rekla, “ajmo sada stati”.
Kaže, “kad se okrenem, ne žalim ni za čim”.
- Možda jedino što nisam sudjelovala na OI. Za Peking mi je nedostajalo 12 stotinki do norme. Ali atletika mi je dala puno, proputovala sam svijet za 0 kuna, ta si putovanja danas s osam kredita ne bih mogla priuštiti. Jedino što bih promijenila je to da bih se malo više istezala na treninzima da mi lože ne pucaju tako kako su pucale - opet će kroz smijeh.
- Ja sada baš živim život. Danas jesi, sutra nisi. Što god mi se radi, radim. Mijenja mi se posao? Mijenjam posao. Je li rizik? Nemam pojma, ali idem dalje. Neću se više stiskati. Nemamo love? Nema veze, uzet ćemo jednu pizzu i podijelit ćemo je suprug, ja i Ria. I to s osmijehom. Fućkaš lovu, fućkaš sve, daj samo budi zdrav.
Upregla i muža u posao
Svu ovu pozitivnu energiju i sve znanje o sportu Maja je posljednjih mjeseci odlučila podijeliti sa svima. Otvorila je YouTube kanal Speedy Maja, baš kao i Facebook i Instagram profile, na kojima besplatno pomaže savjetima.
- Nisam imala novca za otvoriti neku udrugu ili nešto slično kako bih mogla pomagati ljudima da se pokrenu i odlučila sam snimajući te kratke videe da bih im mogla pokazati kako s nula kuna i u svom domu mogu biti fit. Znam da ljudi danas imaju ubrzani ritam, ništa ne stižu, imaju kod kuće djecu, poslove... Sve to imam i ja. I vodim Riju u vrtić i radim nekoliko stvari i kuham, spremam, ali svatko može naći pola sata dnevno za tjelovježbu. Pa kad je reklama dok gledate film, napravite u pidžami nekoliko čučnjeva, trbušnjaka... Nemate bućice? Ali sigurno imate dvije boce, ulijte vodu u njih i evo bućica. Znam da svi žele biti fit, tko kaže da ne, laže. To su samo izlike.
Dnevno je stotine ljudi prati po društvenim mrežama, dobiva “milijun” upita za savjete.
- Ja to čak sve snimam mobitelom, nisam još ni kameru uspjela kupiti - smije se.
- Za vježbe koristim i Riju i muža Marka, koji je bivši malonogometni reprezentativac, upregla sam i njega da zajedno treniramo. Prijateljica koja pati od multiple skleroze zamolila me da napravim filmić za njih koji su u kolicima i taj video je dobio baš puno pozitivnih komentara. Stalno govorim mamama “uzmite dijete, igrajte se i usput radite vježbice”, “imaš dvoje, super, jedan na nogu, drugi na leđa”. Nema “ne mogu”. Ako sam ja mogla pobijediti rak i nedodirljivu Jelicu, onda svatko može sve! Sky is the limit! - pokazala je tetovažu na mjestu ispod vrata.
Mjestu na kojem se pojavio rak. I koji je pobijedila. Sretan rođendan...