Novak Đoković povukao je lavinu onog trenutka kad su se u vrhunski tenis ubacili veterani, koji su nekad bili najbolji tenisači na svijetu ili blizu najboljih na svijetu. Nezadovoljan činjenicom da nije osvojio onoliko Grand Slam turnira koliko je želio, pokucao je na vrata Borisa Beckera.
Nije se pritom odrekao Slovaka Marijana Vajde, koji je i dalje u timu, ali je zaključio da mu je potreban velik tenisač, koji bi mogao ponuditi drukčije pa i bolje mišljenje. Dobar dio novinara koji se svakodnevno bave tenisom, ostao je iznenađen, neki su bili uvjereni da Beckera nakon velike igračke karijere tako nešto ne zanima, a veći dio smatrao je da Boris Becker trener neće biti ni blizu Borisa Beckera igrača.
Jedan od rijetkih koji se nije složio s takvom tezom bio je Goran Ivanišević. Naime, njegove su procjene gotovo uvijek padale na plodno tlo, on se nije ponašao kao da pogađa, on je to, jednostavno, znao.
- Prevarit će se mnogi, Boro jako puno zna o tenisu. I sigurno će pomoći Đokoviću.
Boro je, pogađate, Boris Becker, koji se tako - nakon što se po prestanku karijere uglavnom bavio komentiranjem Wimbledona za BBC, a tu nije bio baš najuspješniji - preselio na klupu Novaka Đokovića, prihvativši ponudu, izazov, a vjerojatno i prilično dobar ugovor.
Prvi put bio je uz Đokovića na Australian Openu 2014. Nije počelo baš najbolje. Srbin je izgubio od Stana Wawrinke u polufinalu, nije otišao do kraja ni na drugom Grand Slam turniru u Roland Garrosu, a onda mu je krenula karta. Posložili su se vrlo brzo i rezultati su odletjeli u nebo. Naime, šest od 12 Grand Slam naslova, koliko je Novak Đoković osvojio u karijeri, došli su nakon što je počeo raditi s Borisom Beckerom. Dvaput pobjednik Australian Opena, dvaput Wimbledona, jednom US Opena i, ono što je najvažnije, prvi put Roland Garrosa.
Becker nije bio do kraja zadovoljan rezultatima koje je ostvario kao igrač, pogotovo u Wimbledonu, gdje je od sedam finala triput bio pobjednik, često je znao spominjati taj podatak, koji mu je najviše smetao. No, kad je počeo raditi s Đokovićem, rezultati su počeli dolaziti u velikim serijama. Kako drukčije opisati ono što se događa u Đokovićevu tenisu od trenutka kad je počeo surađivati s legendarnim njemačkim asom. Zajedno su bili na deset Grand Slam turnira, posljednja četiri su osvojili, a na posljednjih šest Đoković je pet puta podigao trofej.
Netko će reći da je Beckeru bilo lako s takvim tenisačem, uostalom, i Phil Jackson osvajao je naslove s Michaelom Jordanom i Kobeom Bryantom, no, nitko neće moći poreći da u toj cijeloj priči ima i zasluga Borisa Beckera.
Bio je to potez koji je povukao lavinu i danas gotovo da nema vrhunskog tenisača i negdašnjeg šampiona, koji nije involviran s nekim od tenisača koji su na vrhu ili tenisača koji obećavaju da će otići toliko daleko. I nisu angažirali samo jednog, neki u stručnom stožeru imaju dvojicu ili trojicu, treneri ili mentori gotovo da su se posložili po podlogama.
Odmah nakon Đokovića reagirao je Roger Federer, koji je angažirao Stefana Edberga, danas mu je uz izbornika švicarske reprezentacije jedan od trenera Ivan Ljubičić. Priča o Goranu Ivaniševiću i Marinu Čiliću dugo traje još kad je imao 14 godina Goran mi je govorio o jednom mladom tenisaču kojeg je kasnije preuzeo i vodio tako uspješno na US Openu do prvog Grand Slam naslova. Tu se serija nije zaustavila.
Kanađanin Milos Raonic, uz Talijana Ricarda Piattia i Španjolca Carlosa Moyu, angažirao je za ovo razdoblje travnatih terena i Wimbledona legendarnog Amerikanca Johna McEnroea, kojem ovo nije prva trenerska avantura, iako dosad nije baš imao previše uspjeha. Ivan Lendl vodio je Andyja Murraya do prvog Grand Slam naslova na US Openu, pa napokon u Wimbledonu, pa olimpijskog zlata, da bi ga zamijenila Francuskinja Amelie Mauresmo. Danas je Lendl opet uz Škota.
Danas, s više ili manje uspjeha, rade Sergi Bruguera (Richard Gasquet) te Michael Chang (Kei Nishikori), čak je i Stan Wawrinka krenuo za pojačanjem pa je uz Magnusa Normana i Richard Krajcek, dok je Thomas Johanson nakon Borne Ćorića preuzeo Belgijanca Davida Goffina.
Mahom se tu radi o tenisačima koji su bili u Top 10, tenisačima koji su bili i broj jedan na svijetu, tenisačima koji su u bogatoj karijeri osvajali jedan ili više Grand Slam naslova. Trenerskim poslom bavio se i Mats Wilander.
Jedini koji još nije krenuo tim putem je Björn Borg, kojeg, čini se, takav posao ipak ne zanima. No, tko zna, možda će i na njegovu adresu jednog dana sletjeti ponuda koju neće moći odbiti.
Ostaje pitanje koliko će ova nova teniska moda trajati, no, kako rastu zarade najboljih svjetskih tenisača, čini se da će i rasti broj vrhunskih negdašnjih tenisača koji su danas treneri. Vjerojatno će mnogi krenuti stazom Novaka Đokovića i Borisa Beckera.