Ne mogu se sjetiti godine - s godinama nikad nisam stajao dobro osim s vlastitima - ali bih mogao reći da sam na terenu broj 3 u Wimbledonu gledao četvrtfinalni okršaj juniorskog turnira, u kojem je Roger Federer u dva seta, ali ne baš dominantno, pobijedio Lovru Zovka. Tada sam prvi put vidio Federera, kojeg su novinari proglasili zvijezdom koja dolazi, a meni to nije izgledalo baš tako.
No, nisam tada prvi put pogriješio u procjeni ili odigrao na pogrešan broj. Roger Federer nije osvojio juniorski Wimbledon ni te ni neke druge godine, ali je zato kasnije sve nadoknadio i nadmašio kad je sedam puta otišao do kraja na najvećem svjetskom turniru.
Nedavno sam gledao turnir u Halleu i dvoboj Rogera Federera s 19-godišnjim njemačkim tenisačem i najavljenom budućom zvijezdom Alexanderom Zverevom. Baš kao i tjedan ranije kada je u Stuttgartu igrao protiv mladog i već potpuno dokazanog Austrijanca Dominica Thiema. Federer je oba ta dvoboja izgubio i bio je prilično nesretan i nervozan, pogotovo u Halleu, gdje je osam puta bio pobjednik.
Čak je i reket nekoliko puta poletio, istina, relativno diskretno ali dovoljno da bismo shvatili da u njemu ponekad zna gorjeti i negativna vatra. A to nije bila slika Rogera Federera, barem ne svih ovih godina.
Postao je ranjiv
I kako je ovo vrijeme Wimbledona, vrte se i reprize nekih prethodnih turnira, tako i prošlogodišnji dvoboj Švicarca s Novakom Đokovićem. U neka druga vremena, kad je Federer bio ono što je Đoković danas, uglavnom nepobjediv, tako nešto se nikada ne bi dogodilo. Naime, Federer je spasio sedam set-lopti da bi dobio tie-break drugog seta. U nekim drugim okolnostima Švicarac bi projurio do konačne pobjede, ali vremena više nisu kao što su bila nekad.
Četiri su godine prošle od dana kad je Roger Federer osvojio Wimbledon, pobijedio u finalu Andyja Murraya. Bio je to njegov 17. Grand Slam naslov i za sada posljednji u grandioznoj karijeri.
Sve to danas postavlja pitanja o trenutku istine. I ovaj Wimbledon definitivno bi mogao biti trenutak istine Rogera Federera.
Ovo je sezona koja ga nije nimalo mazila, bilo je i ozljeda, bila je i operacija, bilo je i previše pauziranja. Tek u Halleu odigrao je 20. meč sezone, tek je u Halleu odigrao drugi turnir u nizu ove sezone, i to se vidi. Nije to Federer kakvog ste poznavali u danima kada je on bio ono što je danas Novak Đoković, već je to Federer, koji je vremenom postao ranjiv i zato ne treba čuditi da je ono što se nekad ne bi moglo dogoditi - dva poraza od Thiema i jedan od Zvereva - danas gotovo realnost.
Pitanje je što ova sezona nosi Rogeru Federeru, koji će uskoro biti i 35-godišnjak. Za neke je samo malo skratio korak, a to je u ovom poslu vrlo opasno jer godine nikoga ne čekaju. Ni najveće sportaše svijeta, i to je najveća ili jedina istina.
Neki veliki tenisači, poput Šveđanina Björna Borga, uvjereni su da bi ovo mogla biti posljednja sezona u karijeri, briljantnoj karijeri, Rogera Federera. Iako se ne ponaša tako, iako danas sa 35 godina potpisuje ugovore za nastupe na nekim turnirima još dvije pa i tri godine, pitanje je hoće li Roger Federer izdržati ovakvu situaciju. Naime, još je uvijek na 88 osvojenih naslova iz 136 finala, a ove godine bogatoj riznici nije dodao ni jedan trofej. Realnost je da sve teže može do trofeja na Grand Slam turnirima pokraj Novaka Đokovića, a tu uvijek može uskočiti uvjerljivo drugi tenisač svijeta Murray.
Nije to pozicija koja bi mogla zadovoljiti Rogera Federera. On je jednostavno naučio biti najveći i najbolji i danas kad to više nije tako, neće ga zadovoljiti podatak da gdje god dođe, uživa neograničenu ljubav navijača, makar igrao protiv domaćeg tenisača, kao što je nedavno bilo u Halleu.
Znak za proslavu
Uvjeren sam da Federer neće predugo ostati u tenisu ako se ovaj trend nastavi i ako ne bude pobjeda. I zato je ovogodišnji Wimbledon trenutak istine za tog velikog tenisača, koji je godinama živio s etiketom najvećeg svih vremena, a možda će s tom etiketom i trajati još godinama. Osim ako Novak Đoković ne odluči drukčije.
Odlazak Rogera Federera bio bi, naravno, velik gubitak za svjetski tenis, ali tako je to uvijek kad su odlazili najveći, od Roda Lavera, Jimmyja Connorsa, Björna Borga, Borisa Beckera, Petea Samprasa, Andrea Agassija i Gorana Ivaniševića, koji je za nas bio i ostao najveći. No, vremena je malo i nakon velikih će doći neki novi veliki i zato je sport lijep.
I zato bi svaki odlazak, pa i Rogera Federera ako se dogodi ove godine, bio zapravo znak za proslavu. Jedne velike, velike karijere. Bilo bi ga sjajno vidjeti još jednom u Wimbledonu, ali godine nikome ne praštaju. Pa ni novinarima.