Nekad je želio da ga bolje čujemo, s vremenom mu je prestalo biti bitno što “gluhi” misle od njemu, a onda je, ako to život često zna “zamijesiti”, dočekao da ga zovemo. Svi. Jer nam treba. Jer smo u međuvremenu shvatili da Ivo Karlović nije “samo servis”. Jer nas je naučio da je - pobjednik.
I danas ga takvim vidimo. Tko i koliko voli ili ne voli njegov tenis, odavno je prestalo biti bitno, Ivo Karlović hoda svojim putem na svoj način. Da je bilo malo više sluha, vjerojatno bi dio tog puta prošao “trčeći”, a ne zapinjući o prepreke, ali tko zna, možda onda ne bi trajao na ovaj način i ovoliko dugo. Duže nego je i sam očekivao.
U jednom intervjuu koji smo radili prije nekoliko godina spomenuli ste nepotrošenost, koju ste vidjeli kao svoj adut u odnosu i na neke dosta mlađe tenisače, ali jeste li mogli očekivali da ćete trajati toliko dugo, i to na vrhunskoj razini?
- Pa moram priznati da nisam očekivao. Prije tri godine, 2013, mislio sam da će mi to biti posljednja godina u tenisu. No još se osjećam snažno i u meni postoji želja za igranjem. Dok me služi zdravlje i dok osjećam da mogu pobjeđivati najbolje igrače svijeta, ne kanim prekidati karijeru.
Te 2013. završio je u bolnici zbog meningitisa, malo tko je očekivao da će se vratiti tenisu, a vjerojatno baš nitko da će se vratiti na način na koji je to učinio. Četiri godine kasnije vrlo je blizu tome da sezonu zaključi u Top 20, prvi put u karijeri, a s obzirom na to da u početnim mjesecima 2017. neće imati bodova koje treba braniti, izvjesno je da bi mogao “pasti” najbolji renking karijere koji je ubilježio u kolovozu 2008 - 14. mjesto.
Mogao bi to biti zgodan rođendanski poklon kad 28. veljače puhne u 38 svjećica na torti iako se sigurno neće žaliti ni ako to bude preuranjeni ili malo zakašnjeli poklon. Niti će vjerojatno previše žaliti ako se i ne dogodi, jer njegova je karijera mnogo više nego “goli” brojevi.
Kad smo u rujnu u Zadru izborili finale Davis Cupa i samo nekoliko dana kasnije saznali da Borna Ćorić mora na operaciju koljena, jedino pitanje koje je postalo bitno bilo je - hoće li Karlović igrati ili ne. Četiri godine nakon oproštaja od reprezentacije. Hoće li ili ne...
- Svi ionako isto mislimo, Ivo nam treba - sažeo je tada Marin Čilić u jednoj rečenici.
Bez velikih riječi, bez odugovlačenja, bez drame, Ivo Karlović rekao je - da.
- Ne znam što bih rekao. Sve je tako kako jest. Reprezentacija je u takvoj nezgodnoj situaciji s Ćorićevom ozljedom i operacijom. Zamoli su me da igram i ja sam se odazvao - kratko je tada svoju odluku objasnio kolegi Davoru Burazinu.
Nije baš “lak” kad su intervjui u pitanju, ali isplati se biti uporan i pobijediti njegovu - sramežljivost. Objašnjenje? Pričekajte do kraja...
Koliko vam znači igranje finala Davis Cupa i to u vašem rodnom gradu?
- Finale je ogroman uspjeh, pogotovo za tako malu državu poput naše, a igranje u Zagrebu ima, naravno, posebnu draž za mene.
Hoće li vam to biti pritisak ili ponajprije ipak gušt? Osjećate li uopće u vašim godinama i nakon toliko odigranih mečeva i svega što ste prošli tremu, pojačano uzbuđenje, pritisak važnosti nekih mečeva?
- Malo je uzbuđenje prije velikih mečeva dobrodošlo jer to znači da nam je stalo. S time dolazi i borbenost i fokus. A s pritiskom se tenisači jako dobro nose, možda i najbolje od svih sportaša jer tenis je individualni sport i sve, apsolutno sve ovisi o rezultatu.
Koliko vama osobno znači Davis Cup naslov, u nekakvoj gradaciji teniskih uspjeha?
- Pa sigurno bi ovo osvajanje bilo pri vrhu.
Hoće li vam eventualno osvajanje ovog biti slađe s obzirom na to da u Bratislavi niste igrali, a ovdje se očekuje da budete aktivan protagonist finala?
- Mislim da bi mi eventualno osvajanje bilo puno slađe nego u Bratislavi, ali ne zbog igranja ili neigranja, nego zbog cjelokupne situacije.
Zašto ste odučili igrati finale? Naravno, jasno je da vas reprezentacija treba, jasno je i da ste vi toga bili svjesni, ali je li to bio jedini razlog zašto ste pristali?
- Dečkima je išlo fenomenalno ove godine, a kad tako dobro ide, ne valja išta mijenjati. No, kako je Ćorić morao na operaciju koljena i upitno je hoće li uopće moći igrati, a kamoli biti spreman igrati na tri dobivena seta, ja nisam mogao odbiti pomoći u takvoj situaciji.
Marin Čilić je i prije nego što je određeno u kojem će se gradu igrati poželio “neka sve gori, neka naši navijači dođu u dvoranu s bubnjevima, neka nam budu podrška od prvog do posljednjeg poena”. Karte za finale doslovno su “planule”, ali zagrebačka je Arena ogromna, neće pomoći ako navijači samo dođu, a ne budu dovoljno glasni i “teški” Argentincima.
Kakvu atmosferu vi očekujete u Zagrebu?
- Očekujem da će biti atmosfera dostojna tako velikog sportskog natjecanja. Ja znam da zagrebačka publika može biti glasna i “divlja”.
Kakva je vaša procjena naših šansi u finalu?
- Igramo na domaćem terenu i time su nam šanse dosta velike. Možemo izabrati podlogu i loptice kakve hoćemo i iskreno se nadam da će podloga biti najbrža dozvoljenoj jer se Argentinci ne snalaze najbolje na jako brzoj podlozi.
Sve što ste vi ostvarili u tenisu napravili ste više-manje sami i težom stazom. Dojam je da u Hrvatskoj nismo dovoljno cijenili sve što ste radili, jeste li i sami imali takav osjećaj?
- Definitivno niste cijenili sve što sam radio. Ali nije to bio slučaj samo sa mnom, nego se nisu cijenili ni uspjesi mnogih naših tenisača. Kad vidim u kakvim teniskim centrima i uvjetima sistematski i od najranije dobi treniraju Francuzi, Australci, Englezi, Amerikanci... i kad to usporedim s uvjetima u kakvim treniraju naši juniori koji su više-manje svi prepušteni sebi, naprosto je nevjerojatno koliko dobrih tenisača imamo.
No, dojam je da se to promijenilo. Ne uvjeti, nego to koliko ljudi cijene Ivu Karlovića. Imate li vi osjećaj da napokon dobivate priznanje za sve što ste napravili i koliko vam to znači, ako vam znači?
- Je, to je istina. I naravno da mi znači. Ali ne opterećujem se previše time. Ljudi meni bliski i oni koji znaju moju priču i moj put oduvijek su cijenili moje uspjehe.
Kad netko ima rezultate kakve vi imate ove godine, čini se glupo pitati - do kada mislite igrati? S druge strane, s obzirom na godine pitanje je logično...
- Definitivno dok me zdravlje služi i dok imam dobar renking ne razmišljam o prekidu.
Što biste još željeli postići?
- Mislim da ima još dosta toga što mogu postići. Jedan je od ciljeva osvajanje masters turnira. Mislim da imam kvalitetu za to, samo je potrebna konstanta kroz cijeli turnir.
Što vam je danas teže u tenisu nego prije, recimo, 10 godina?
- Najteže mi je ostavljati obitelj svaki put kad idem na turnir, a oni ne idu sa mnom. Pogotovo kćer, koja se svaki put ražalosti kad se rastajemo.
Kad sagledate svoju karijeru, što biste promijenili ili napravili drukčije?
- Pa ne znam. Mislim da je sve kako je trebalo biti.
Zašto toliko rijetko dajete intervjue?
- Sramežljiv sam.
Eto, sad znamo i to. Nije on samo Doktor Ivo nego i - Sramežljivi Ivo. Od 25. do 27. studenoga u Areni Zagreb imamo priliku pokazati mu da mi nismo sramežljivi. U iskazivanju podrške na putu do jednog od najprestižnijih trofeja u svijetu sporta.
Ivo Karlović definitivno je zaslužio da ne budemo - sramežljivi