Na kraju i opet sve se svede na alanfordovsku mudrost Broja Jedan: “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” U vrhunskom sportu, na najvišoj razini, gdje su suparnici na najvećoj tehničkoj i psiho-fizičkoj razini, presuđuju detalji. Koliko želiš pobjedu i što si spreman za nju poduzeti, žrtvovati. Sportaši to prevode “jesi li spreman za nju umrijeti”.
Jesmo li mi, cijela Hrvatska, bili spremni “umrijeti” za osvajanje Davis Cupa? Argentinci jesu, doveli su i Maradonu. Shvaćamo li dovoljno što bilo kojem argentinskom sportašu znači kad jedan Maradona luduje i “umire” za njega?
Možda i presudni detalj u vrhunskim pothvatima energija je koju sportaši primaju od onih kojih ih prate, bodre, potiču, strepe i pate s njima. Onih tri tisuće Argentinaca u Areni svojim je tenisačima prenijelo svu energiju i strast pampasa, tanga Buenos Airesa i “srebrne rijeke”. Možda je baš ta silna energija, ljubav usmjerila onu lopticu milimetar od linije, pomaknula putanju, dodala joj ubrzanje od 5 km/h, dodatnu snagu…
Kakvu smo energiju mi prenijeli svojim mušketirima? “Fensi-šmensi oblekicu”, “selebriti frizurice” i “cool” mobitele za okidanje selfieja po tribinama, zijevanje “dokle se još igra...?” I neki “fensi” band za dizanje atmosfere, da uzvanicima ne bude dosadno na tenisu.
Za pobjedu je trebao Split ili Zadar
Finale Davis Cupa u Areni nije bilo organizirano da Hrvatska pobijedi, nego kao još jedan “zanimljiv sadržaj” koji će obogatiti adventsku turističku ponudu. Kao turistički spektakl, a ne borba za svaki poen, svaki bod, u sportskom smislu “borba za goli život”. Pa je tako i završilo, turistički, s naglaskom da će Zagreb Argentincima ostati u nezaboravnoj uspomeni, a nama s utjehom da netko, eto, mora i izgubiti.
Skandal s ulaznicama, kad se danima i tjednima trubilo o rasprodanoj Areni, a nije se mogao uhvatiti kadar bez praznih stolaca, neka objasne u HTS-u. Zbog čega su se preko portala ulaznice “dilale” i u vrijeme odigravanja mečeva, a stalno se, u svakom istupu, službeno ponavljalo da ih odavno nema ni za lijek. Brojne su završile i u džepovima onih koje tenis zanima samo kao usputna stanica između kavica i shoppinga u obližnjem Arena Centru.
Da je Hrvatska iznad svega željela pobijediti taj meč, onda, pošteno rečeno, on ne bi bio organiziran u Areni Zagreb, nego u Spaladiumu ili na Višnjiku. No to je utopija, kao što je utopijski a onda i nemoguće bilo razvrgnuti pakt Bandić - Luković, između gradonačelnika i predsjednika HTS-a, bivšeg bankara, koji su ekspresno za finale ispraznili Arenu Zagreb.
Utopijski je i bilo očekivati da se prihvatljivim cijenama omogući kupnja ulaznica onima koji uistinu žive sa sportom i za sport i kojima su pobjede Hrvatske najdraži životni začin.
Ne, to je “populistički”, tenis nije za njih, tenis je preglamurozan za “obični puk”.
Pomanjkanje energije i sinergije
Taj začin, ta kap, taj detalj na kraju je odnio “Salataru” u Buenos Aires. Nisu ga izgubili Čilić i Karlović, izgubili smo ga svi mi, na prvom mjestu oni koji su ga prisvojili i prilagodili sebi, Bandić i Luković.
U tom pomanjkanju zajedničke energije i sinergije onda je “normalno” i da u presudnim trenucima, kad Čilić može izvući break, sudac, naš domaći linijski sudac, ne vikne “out” na sumnjivu loptu, nego radije “odigra” za Del Potra. Čilić baca reket, luduje, ispada iz takta, naknadna snimka pokaže da je bio čisti aut. A našem “linijašu” sve pohvale da je “hladni profesionalac”, čeka ga krasna karijera.
Nikad neću ni prihvatiti da je onaj naš, domaći mjeritelj vremena primjer “profesionalizma” kad je u finalu ABA lige u Areni inzistirao na 0,6 sekundi dok je Cibona već slavila trofej, a Kecmanova parabola onda ga podarila Partizanu. Najviše se dičimo da je sve po pravilima tamo gdje to najmanje treba, u korist vlastite štete.
I još dva detalja koja nisu bila presudna, ali ostaju kao dojam - naš teniski bard Neven Bertičević prvi je u svijetu dobio ITF-ovu nagradu za promicanje tenisa, svoju “malu Salataru”.
Između cirkuskog benda i zumiranja selebritija, nije li i to zaslužilo koju sekundu na razglasu i pod reflektorima Arene, ili u izravnom TV-prijenosu?
Nitko u Arenu nije pozvao niti se sjetio barem spomenuti Zvonimira Magdića Amiga, autora koji je o Argentini napisao najljepše riječi ikada na hrvatskom. I sigurno mu nije krivo što se tango sada pleše na ulicama Buenos Airesa. Drago mu je sigurno i što Davis Cup ipak ima hrvatski pečat, pečat našeg Daniela Oršanića, argentinskog izbornika hrvatske krvi.
Mi luzeri možemo se alanfordovski tješiti: “Tko izgubi dobitak, dobija gubitak”.
OVAJ SADRŽAJ VAM OMOGUĆUJE VARTEKS
