Željko Krajan (3. veljače 1979) najstariji je među velikim nadama hrvatskog tenisa, među kojima su najpoznatiji Ivan Ljubičić (19. ožujka 1979) i Ivo Karlović (28. veljače 1979). Generacija ‘79 doista je bila plodna i obećavala je puno, Krajan i Ljubičić su 1995. osvojili Orange Bowl u igri parova, a Karlović i Ljubičić bili su momčadski europski prvaci iste godine.
Ljubičić je bio i finalist Wimbledona (1996) i najbrže se probio među profesionalcima. Slijedio ga je nešto sporije Krajan, koji je 2002. stigao u Top 100 i zastao na 88. mjestu rang-liste. Bilo je to nakon što je u Umagu igrao polufinale, pobijedio je Edgarda Massu, Luisa Hornu i - Ljubičića. Nažalost, Varaždinac je prerano okončao karijeru, već s 26 godina, i to nakon operacije ramena (2003) i još teže ozljede mišića na ruci.
Prerano se oprostio
Šteta, mogao je barem do Top 50, što je naznačio u nekoliko mečeva poput onoga s Andyjem Roddickom 2003. na Australian Openu, kad je izgubio u četiri seta. Ili kad je poražen od Guillerma Corije u tri seta u Umagu praktički pred oproštaj (2005). U Davis Cupu skupio je sedam nominacija ukupno, ali je igrao u samo tri dvoboja 1998. (Finska) i 1999. (Rumunjska, Portugal). Bio je, recimo, i u sastavu reprezentacije u Carsonu u 1. kolu protiv SAD-a 2005, u pobjedi koja je utrla put prema hrvatskom osvajanju Davis Cupa.
No, koji mjesec kasnije zaključio je igračku karijeru, da nije možda bi se našao u Pilićevim planovima i za Bratislavu, možda bi već imao “svoj” Davis Cup...
- Žao mi je naravno zbog toga, gledajući iz sadašnje perspektive, ali tada nisam mogao znati. No, ionako su tada ozljede bile jače, nije baš da sam imao puno izbora - rekao je Krajan nakon trijumfalnog povratka iz SAD-a ranije ove godine.
- S druge strane, to mi je otvorilo mogućnost da se rano prebacim u trenrske vode i skupljam trenersko iskustvo koje mi, eto, sada daje priliku da sve to nadoknadim i dobijem satisfakciju da kao izbornik osvojim Davis Cup, kad već nisam kao igrač.
Odlično s curama
Krajanova trenerska karijera brzo je napredovala. Postao je 2007. trener Dinare Safine, mlađe sestre Marata Safina, koja je u tom trenutku bila 17. na WTA rang-listi i prilično nesigurna gdje joj ide karijera. Mladi trener Krajan preobrazio je Ruskinju u kratkom roku, 2008. je Safina igrala finale Roland Garrosa (Ana Ivanović), osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Pekingu (Jelena Dementijeva) i dobila nagradu WTA Toura kao igračica koja je najviše napredovala. Sljedeća je sezona bila još bolja, počela je finalom Australian Opena (Serena Williams), usponom na broj 1 (travanj) i još jednim finalom Roland Garrosa (Svetlana Kuznjecova).
Nažalost, sreća nije dugo trajala, Safinu su napale ozljede, razišla se s Krajanom i vrlo brzo oprostila od tenisa. Za Varaždinca nije bilo problema, već je stvorio trenersko ime, pa je ponuda bilo u izobilju. Radio je s Dominikom Cibulkovom, Laurom Robson, Jelenom Janković, Marcosom Baghdatisom i 2014. je stigla ponuda Borne Ćorića. U međuvremenu je Krajan prihvatio biti izbornik reprezentacije, funkcija na kojoj se nalazi od 2012. godine. Iz suradnje s Ćorićem povukao se zbog obiteljskih razloga i otada je najviše posvećen reprezentaciji Hrvatske.
OVAJ SADRŽAJ VAM OMOGUĆAVA VARTEKS
