9 Jul 2001: Goran Ivanisevic of Croatia celebrates winning match point during the men's final of the Wimbledon Lawn Tennis Championship held at the All England Lawn Tennis and Croquet Club, in Wimbledon, London. \ Mandatory Credit: Gary M Prior/Allsport
Gary M Prior / Getty Images

GORANOVO ČUDO

OBLJETNICA WIMBLEDONA KOJI SMO ODIGRALI ZAJEDNO S NJIME, DO KRAJA Hvala ti na tome, Genije!

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2016. u 09:53

  • Nisam trebao biti tamo. Dok frajer s pozivnicom nije promijenio povijest. Frajer s pozivnicom i imidžem tipa zbog kojega smo u isto vrijeme prokleli ideju da gledamo sport i bili ponosni jer je on, takav kakav je već bio, imao toliko onoga što smo svi mi.

    Uglavnom, pisao sam tu godinu za Vjesnik. Nije bio plan otići u Wimbledon, dok se nije počeo događati najvjerojatniji scenarij i Goran Ivanišević počeo redom rušiti protivnike. Znam i danas cijeli red. Jonsson, Moya, Roddick, Rusedski, Safin. Marat Safin bio je četvrtfinale. I tu je pao dogovor.

    Priča je bila golema. U polufinalu je čekao Tim Henman. Uglađeni tip, u statusu posljednje nade jedne velike nacije, koja je baš negdje u to vrijeme, prestala biti imperij u kojem “sunce nikad ne zalazi”. Izgubili su Hong Kong. I nemaju Wimbledon od 1936. i Freda Perryja. Kojega nitko nije gledao.

    Imao sam avionsku kartu za petak ujutro. Tada se igralo polufinale. Fino sam izračunao da nemam nikakve šanse stići od Heathrowa do hotela, koji je bio na King’s Crossu i ostaviti stvari, nego sam sjeo na Piccadilly Line s putnom torbom, presjeo na Earl’s Courtu, uhvatio District Line i sišao, poput Ivice Kičmanovića, na sredini nečega što bi se vrlo lako moglo pretvoriti i u ništa, uvijek je tu čučao neki pesimizam. Uglavnom, pokupio sam torbe i izašao sa Southfieldsa.

     

    Ništa bez čaranja

    Krenuo sam pješke jer nije daleko. Tako su mi rekli. Nije bilo blizu. Ali OK, potegnuo sam i ugledao ulaz. Kad sam ušao u press, shvatio sam da tamo vlada neki čudni ritual. Hrvati su imali svoj red, odmah do izlaza na terasu, koja se spajala s onom gdje su igrači ručali. Neven, Gigi, Bura i Kuss bili su već tamo. A onda je stigao “padobranac”. S torbom i puno neshvatljivih pitanja za ovu četvoricu. Nisam, naime, ekspert, i ne pamtim, nemam pojma, budimo iskreni, tko je spasio 0:40 kod 1:5 u trećem u polufinalu Montreala 1996.

    Primijetio sam još jednu stvar. Neven nije imao čarape. A i hlače su mi bile sumnjive. Nisam ništa pitao. Trans je bio tu negdje, pomiješan s iščekivanjem i gotovo opipljivom nervozom.

    - Srđan nije dobro. Samo da izdrži - upozorio me Neven, dok smo pušili na terasi.

    Kako je Goran, nisam pitao. I nisam pokušavao pitati. Da ne čaram. Čaranje je bilo igra tih dana, a kad se danas sjetim tog Wimbledona 2001, nekako mi čaranje obično dođe kao jedna od prvih asocijacija. Morao sam i ja čarati. Iako ne čaram.

    Moje novinarsko mjesto na Center Courtu bilo je negdje u kutu, s lijeve strane od pozicije igrača i suca u stolcu. Penjući se, vratio mi se film unatrag. Film klinca kojega stari vodi na Dinamo i kad se popne na tribine, a ispred sebe ugleda teren, osjeti da je dio nečega veličanstvenog. Znam da zvuči glupo, ali i danas, iako na Maksimiru nisam bio godinama, uvijek mi se vrati taj film.

    Samo Maksimir i samo Wimbledon uvijek me vrate u ta razmišljanja. Slika kad se popneš na tribine.

    Penjući se, shvatio sam i da Neven Bertičević na tom Center Courtu ima zacementirano mjesto, ugraviranu pločicu sa svojim imenom. Koja tamo stoji godinama.

    Iako je Neven bio u pressu. Na svom mjestu. Čarao je.

    Kad je Zec dobio prvi set, otišao sam do pressa. Negdje sam u glavi počeo razmišljati čime bih ja mogao čarati. Odlučio sam odgledati ostatak u pressu. I tu se uhvatio u problem.

    U pressu je bila grozna tišina, koju je parao zvuk nekakvog tipa koji se javljao tko zna gdje u radio-program. Naš je red šutio. Između je sletjela neka psovka, neki uzdah. Uglavnom, šutio sam i ja jer sam shvatio da bih mogao ući u problem ako bilo što pitam. Veliki problem.

    Ja ne znam tko je spasio 0:40 u polufinalu Montreala kod 1:5. Ja uopće nisam trebao biti tamo. Ja sam poremetio to čaranje samim svojim dolaskom. Ako izgubi - a ruku na srce, počelo je izgledati tako u taj petak popodne - mogao bi se krivac pronaći u meni.

    Koji sam vrag uopće dolazio!

    Zapalio sam na terasi i shvatio da je počelo padati. Malo, sitno, glupavo, londonski. Ako ste bili, ako ste imali sreće biti tamo, onda znate. Ako niste, to morate vidjeti. Ne samo zbog kiše. Vratio sam se za stol. Nešto kasnije meč je prekinut.

    Goran će, znate, reći da ga je kiša spasila. Nisam ekspert, ali i meni se činilo da jest. I nisam imao što pametno reći pa sam šutio.

     

    Henmana tri dana dosta

    Sljedeće jutro sam potražio kavu i putem uzeo novine. I kad sam ih ugledao, mislim da je bio The Sun, ili Daily Mirror, neću se više sjetiti, ali morala je biti jedna od tih novina, pa pročitao naslov, ugledao sam šansu. Bilo je oblačno. Ali sunce se pojavilo.

    “Don’t be pussy, Tim”. Preko cijele strane. Deset, dvadeset redova teksta. Slika heroja nacije. I poruka. Znamo da si “pussy”, ali daj, nemoj biti ovaj put. Baš su ga podržali. To je baš ono što je trebalo. Kasnije sam shvatio da su sumnjali. U to koliko je čvrst i jak. U to da će biti prvi nakon Freda Perryja.

    Subota se, znate, nije također završila. Iako je Goran Ivanišević sve napravio kako je trebalo. Vodio je, čini mi se, 3:2 u petom.

    Sjećam se da je te nedjelje moja urednica Romana Eibl stavila naslov “Henmana tri dana dosta”. U nedjelju je to bio blitz-krieg. Goran Ivanišević je uz pomoć kiše, čarolija, Teletubbiesa - koje je gledao iz svog praznovjerja svako jutro, tko zna čega, iako sam prilično siguran u samo jedno, prije svega zbog svoje genijalnosti - izborio finale. Četvrto finale. Imao je već negdje kod kuće tri “pjata”. Večera za četvero mu ne treba. Posljednja večera.

    Drama i u pressu

    U finalu je čekao Patrick Rafter. Goran Ivanišević tih je godina bio sve što smo bili mi kao nacija. Ili smo mislili da jesmo. Genijalni i ludi u isto vrijeme, sposobni se popeti na krov svijeta i sposobni pasti u šaht. Pri tome je jedno bilo sigurno. Emocije će uvijek biti tu negdje. Na rukavu, u kosi, u pogledu. I rukama. Ma, u svemu.

    Goran Ivanišević bio je sve što smo voljeli u sebi samima i sve što smo u istom trenutku mrzili u sebi samima.

    Patrick Rafter bio je - nakon Gorana, koji je izvan konkurencije - moj heroj. Uvijek. Sviđalo mi se kako igra, voleji su mu bili savršeni, sviđale su me se Goranove priče o tome da je Pat sjajan tip, reklo bi se da su njih dvojica čak bili i prijatelji. Nešto ranije, u Queen’s Clubu 1995, gledao sam svaki Rafterov meč i tada odlučio, ako ću ikad imati sina, mogao bi biti Patrik. Tri godine kasnije radio se mangup, koji će uskoro 18.

    OK, Patrick Rafter nije bio protivnik kojega možete mrziti. Nije bio bahat, nije bio pokvaren, nismo mu pronalazili krive točke. Rafter je tip koji, ako je bacio loptu krivo pri servisu, nije zaboravio viknuti.

    - Sorry, mate.

    Ponedjeljak je osvanuo sunčan, dobro se sjećam. Došao sam u All England Club s putnom torbom jer imao sam zrakoplovnu kartu za ponedjeljak navečer. Svi smo je imali. Pojavile su se i kamere HTV-a.

    Iako mi je već bilo lakše. Goran je sredio Henmana. Ako se i dogodi sranje u finalu, nije valjda zbog mene.

    Mario Kuss mi je pokazivao Order of Play za ponedjeljak, finale.

    - Čuj, ovo ću sačuvati, tko zna koliko će vrijediti za trideset godina.

    Ne znam ima li ga Mario još uvijek. Nakon 15.

    Neven mi je rekao.

    - Samo da Srđan izdrži.

    Center Court izgledao je poput nogometnog terena. Zastave, dobro pripiti Australci i dosta, stvarno dosta Goranovih navijača. I neki naši.

    Opet je Zec dobio prvi set, nastavio sam čarati i pokupio se u press. OK, reći ćete da sam lud, reći ćete da nisam normalan, da sam bio te 2001. u Wimbledonu, ali znate, nisam vidio taj zadnji poen i bacanje na travu u živo. Vidio sam to na malenom televizoru u press-sobi. Kao i Neven, Bura, Kuss. Samo je Gigi bio na terenu. Čaranje, jebiga.

    Dok je trajalo to finale, prava se drama zbivala i u pressu. Neven mi ni danas ne vjeruje, ali okladio bih se da se molio. Iako će on reći da je to bio Kuss. Znam i da je Bura u jednom trenutku izletio na terasu, onom kad je bilo gotovo i toliko zaurlao da je prijetilo da će se oglasiti alarm.

    Znam da sam otišao negdje sa strane. I znam da sam pustio suzu. Kad je Zec pogledao u nebo i spomenuo Dražena.

    Jebeš muškarca koji ne plače.

    9 Jul 2001: Goran Ivanisevic of Croatia in action against Patrick Rafter of Australia during the Men's Final's of The All England Lawn Tennis Championship at Wimbledon, London. DIGITAL IMAGE Mandatory Credit: Clive Brunskill/ALLSPORT
     

    Asfalt odmah do nosa

    Sjećam se kako sam na koljenima držao transkript presice i diktirao Goranov intervju na cijelu stranu. Vjesnikovu cijelu stranu. Dok me taksi ili službeni prijevoz, ne znam više, vozio prema Heathrowu.

    E, da. Srđan je bio dobro. Čak je i sve organizirao, čekao nas je i avion. Nas petoricu. Koji smo te večeri dobili prijatelja. Kojemu ne znamo ime, ali bismo voljeli da se javi.

    Mislim da su bile dvije boce Jacka s nama. Naš novi frend je u avionu naručio treću.

    Bura je zvao Zeca oko 23 sata, dok smo na Plesu čekali kontrolu putovnica. Sjećam se da smo vikali na mobitel i pjevali. Goran je valjda umirao od smijeha.

    Po mene su stigli supruga i kum. Kad smo stali pred stanom, znam samo da mi je asfalt bio prilično blizu. Odmah do nosa.

    Žena mi je kasnije rekla da sam cijelu noć govorio da ću umrijeti.

    Toga se ne sjećam. Ali ta četiri dana ne mogu zaboraviti.

    Hvala ti za njih, Genije.

    Iz drugih medija