Sad kad je sve prošlo, znam da ima poprilično razočaranih jer to je uvijek tako kad čovjek za kojeg navijaš dođe toliko blizu, gotovo da je gurnuo noge kroz vrata besmrtnosti, samo da bi na kraju ostao kratak. Ali za sve te koji su razočarani ishodom finala Wimbledona, imam samo jednu poruku:
“Budite sretni, nema razloga za tugu.”
Samo su malobrojni u svojoj većoj ili najvećoj karijeri dovoljno dobri, dovoljno talentirani, dovoljno čvrsti da bi stigli do finala najvećeg svjetskog turnira. Nitko nema danas razloga biti “u bedu”. Osim, naravno, Marina Čilića. On jedini ima pravo i na tugu, i na razočaranje, ako hoćete, a svi mi navijači i oni koji su željeli da se nešto veliko još jednom dogodi Marinu Čiliću i hrvatskom tenisu, nisu najvažniji na svijetu.
Svijet tenisa danas je zapravo stvaranje novog svjetskog poretka, koji se događa, koji će se dogoditi ili koji se već dogodio na krilima Marina Čilića. I danas više nije važno postavljati pitanja kakva će mu jednog dana biti karijera. Bit će onakva kakvu je želio i do koje se korak po korak izborio i nametnuo kao mogući vladar novog svjetskog poretka. Ne pišem ovo prvi put, davno sam mislio da će Marin Čilić dosegnuti najuži vrh svjetskog tenisa.
Nisam ja to kao veliki teniski znalac sam otkrio, već mi je korak po korak na tom putu pomogao Goran Ivanišević i, naravno, Marin svojim enormnim talentom. Ne mogu se sjetiti koliko je Marin imao godina kad me Ivanišević pozvao na jedan njegov trening.
- Dođi, vidjet ćeš pravog, vidjet ćeš budućeg Top 10 igrača.
The Fall of Cilic, game changing moment
Dugo je plaćao cijenu potrage za identitetom
Bio je tamo i Zvone Boban, a ono što sam vidio bio je klinac koji je obećavao velike stvari. I te velike stvari su se Marinu Čiliću događale korak po korak sve do osvajanja juniorskog Roland Garrosa i pozicije prvog juniora svijeta koji je dijelio s tamnoputim Amerikancem Donaldom Yangom. Tada sam prvi put napisao da bi Marin Čilić za pet godina mogao biti prvi tenisač svijeta. Prilično hrabro, ali više od svega optimistično i kasnije su mi mnogi spočitavali taj inicijalni optimizam, ili kako su ga neki znali nazvati - neznanje. Bile su to godine u kojima se Marin Čilić tražio, godine u kojima je tragao za vlastitim identitetom i dugo je plaćao cijenu tog puta, koji nije bio ni lagan ni siguran. Znao je gubiti u ranim fazama većih turnira, ali je prilično rano počeo osvajati naslove, koji su ga gurnuli u društvo najtalentiranijih i onih koji dolaze.
Opet, dugo mu je trebalo da dječje bolesti gurne pod tepih i krene stazom koju mu je prorekao i ucrtao Goran Ivanišević, da bi mu na tom putu pomogao i Australac Bob Brett, čovjek koji je pomogao i Goranu Ivaniševiću, ali nije bio tamo, osim kao gledatelj, u najvećem trenutku njegove karijere.
Ovo su godine u kojima je teško tražiti dominaciju, jer već godinama postoje tenisači koji su napisali novi svjetski poredak i, svaki u svoje vrijeme, još od 2003. godine dominirali i svjetskim poretkom i ovisno o trenutku njihove karijere mijenjali se na broju 1. Od Rogera Federera preko Rafaela Nadala, Novaka Đokovića i da Andyja Murraya. Tom se društvu priključio i Stan Wawrinka, koji je iz neke posebne generacije, u kojoj se on rađao i stvarao, da bi u tridesetima dostigao vrh trijumfima na Australian Openu, Roland Garrosu i US Openu.
Važan je samo Čilić
Dugo se čekao, zapravo čeka se još uvijek, novi svjetski poredak, koji će se neminovno dogoditi, a kad se to dogodi, na tom vrhu će biti Marin Čilić. I prije godinu dana sam nešto o tome napisao, za one koji se sjećaju i za one koji bi voljeli zaboraviti. Danas nakon što je igrao finale Wimbledona, mnogi su zaključili da bi ovo sad moglo biti vrijeme Marina Čilića pa ga tako vide u Top 5, neki i u Top 3, ali sve njih je tom stazom poveo upravo Marin jer je nakon finala Wimbledona prebrisao tugu i poslao poruku. Poruku o kratkoročnom i dugoročnom planu.
Jedan je doći u Top 5, pa onda korak po korak u konačnici i do broja 1 u svijetu.
Drago mi je što sam i ja bio na tom tragu, iako su neki moji prijatelji to dočekali s podsmijehom, a neki, koji su naglo izgubili ljubav prema meni i tenisu koji sam živio i pisao, ostali ravnodušni i jednostavno prebrisali sve što se tridesetak godina događalo. No, vrijeme dijeljenja nagrade je prošlo i sada je to neki novi život i neki novi odnosi. Neki se neće s time složiti, neki se nikad neće promijeniti, ali to nije važno za ovu priču. Važan je samo jedan čovjek, važan je samo Marin Čilić.
Zreliji s vremenom
A njegov pozitivan pristup svemu što se u posljednje vrijeme događa s njegovim tenisom nešto je što svima nudi nadu. Više od toga, zapravo, nudi uvjerenje da će Marin Čilić za koju godinu kad se Federer, Nadal, Đoković i Murray umore, doći na njihovo mjesto. Neki su u njemu kada je osvojio US Open vidjeli slučajnog pobjednika. Za tako nešto u svijetu tenisa postoji etiketa i riječi koje bi to opisale...
“Čudo za jedan turnir i za jedan Grand Slam”.
Marin Čilić takvu teoriju nikada nije prihvatio, on je jednostavno s vremenom postao zreliji, a odgovoran je uvijek bio, odgovoran prema svemu i onome što radi. Takav je bio kad je trenirao s Goranom Ivaniševićem, takav je i danas kad ga vodi Šveđanin Jonas Björkman i kad mu pomaže Ivan Cinkuš.
Wimbledon ostao san
Wimbledon je bio i ostao san Marina Čilića, tako ovih dana govori njegov otac Zdenko, ali tako je svih ovih godina govorio i Marin. Uz uvjerenje da u sebi nosi još jedan naslov na Grand Slam turnirima. U nedjelju se nije dogodio, još se nije dogodio, ali njegova karijera ide tom stazom. Samopouzdanje s kojim je ušao u ovaj Wimbledon, samopouzdanje s kojim je igrao od Roland Garrosa nadalje sugerira da je u procesu stvaranja jedne velike karijere. I kad se to napokon dogodi, molim vas, sjetite se da ste to prvo pročitali u Sportskim novostima.
Danas je izgubio finale Wimbledona, što nosi budućnost, nije na nama da prognoziramo, nije na nama da ganjamo niti da čaramo, ali svi mi imamo pravo na mišljenje, ponekad i na pogrešku. I zato sam siguran da će tanjur koji je Marin dobio za sudjelovanje i osvajanje drugog mjesta u Wimbledonu dobiti posebno mjesto vitrini. Sve dok ne dođe neka veća nagrada.
Znate kako to ide, dobar dio ljudi u početku je oduševljen, a onda to oduševljenje počne padati do te mjere da je Goran Ivanišević zamrzio tu kolekciju tanjura, koje je nosio iz Wimbledona sve dok onaj veliki pehar nije stigao i promijenio sve.
Hrvatska i dalje traje kao teniska velesila
Činjenica da Marin Čilić već ima jedan veliki trofej samo će mu olakšati put. I on je sudionik jedne generacije koja je pokazala koliko vrijedi i da je milimetar do tih najboljih i da su spremni na sve. Prvi je bio Argentinac Juan Martin del Potro, drugi je bio Andy Murray, a treći je Marin Čilić, tenisač koji nije više samo momak koji obećava, nego tenisač koji kuca na vrata Top 5, pa i više od toga.
Jedan je čovjek takvu mogućnost najavio, Španjolac Feliciano Lopez, koji je u finalu turnira u Kraljičinom klubu pobijedio Marina, da bi nakon toga rekao:
- Marin je nakon Federera drugi favorit u Wimbledonu.
Tako je nekako bilo. Federer i Marin. Čudesni Švicarac i u tridesetima živi novu mladost, a Marin Čilić u kasnim dvadesetim čvrsto gazi prema poziciji koju, uvjeren sam, svi ovi veliki čuvaju upravo za njega. A to bi se moglo dogoditi ranije nego smo očekivali.
I zato je ovaj dan dan za proslavu. Proslavu jednog velikog tenisača i jednog velikog rezultata, koji je Hrvatsku samo učvrstio na poziciji na kojoj godinama trajemo - poziciji Hrvatske kao teniske velesile.