“Nikad poslije takve atmosfere u finalu kao onda kada je Goran osvojio Wimbledon. Na tribinama nogometni navijači, ali u najboljem izdanju”, prekopava škrinju s uspomenama stariji francuski reporter tri sata uoči Čilićeva meča s Federerom.
“I nikad više takve panike kao dan poslije kada je Goranov otac shvatio da je zaboravio kupiti suvenire”, kroz smijeh ga prekida Momir Jelovac, sarajevski sportski novinar koji već godinama živi u Londonu.
Sjedimo na terasi press kompleksa u All England Clubu, mjesta gdje naš novinarski bard Neven Bertičević uživa kultni status pa se sve veće šarže raspituju gdje je, zašto ga nema ove godine, je li u mirovini, kako mu je zdravlje. Sjedimo za istim onim stolom gdje se, objašnjavaju mi, jednom pokraj Nevena ničim izazvan zaustavio otac sestara Williams, zagonetni Richard, pitao može li sjesti načas, da bi se slučajni susret pretvorio u polusatni drugarski razgovor o zamkama ždrijeba, o bekhendu i životu općenito. Umjesto Nevena, blagu nervozu uoči meča sada anegdotama razbija Jelovac, evocirajući taj ludi ponedjeljak nakon Goranova Wimbledona.
“Ponedjeljkom u ovom kompleksu više ništa ne radi, a Srđan se sjetio da nije kupio suvenire. Preko svojeg sina i njegovih veza nekako sam namolio šefa dućana da ipak otvori, sjeli smo u moj stari Golf iz 1975. s volanom na pogrešnoj strani i brzo dojurili ovamo. Srđan je kupio doslovce sve što je bilo na policama, a vlasnik je poželio da odsad samo Ivanišević osvaja turnir...”
Potpisnik ovih redaka nahodao se u karijeri po velikim nogometnim turnirima i utakmicama, mnoge od njih odigrane su baš ovdje “u susjedstvu”, od Wembleyja do Emiratesa, od srušenog Upton Parka, gdje je danas zaboravljeni Goran Ljubojević izgledao kao Lewandowski, preko Stamford Bridgea do prastarog, šarmantnog Craven Cottagea, gdje je Igor Štimac jednom pregazio Južnu Koreju i izgledao kao izbornik s blistavom perspektivom.
Međutim, prvi put sam u Wimbledonu i na putu od podzemne postaje Southfield do terena petnaestak minuta s noge na nogu zabavljam se podcrtavajući razlike među dvama sportskim kulturama.
Za početak, žene. Ovdje su daleko brojnije nego na nogometu, na prilazima ovoj majci svih teniskih bitaka mile na stotine. Usput su i opuštenije, samo u iznimnim slučajevima “namontirane” i ispeglane po gabaritima manekenskih agencija i nogometnih VIP loža gdje se moraju usiljeno smješkati i eventualno raspitati koji je igrač slobodan ili friško razveden.
Pokraj gospođe od kakvih 65 godina s velikom tetovažom na leđima hoda njena prijateljica u nešto otmjenijoj haljini, prate ih kćeri u casual odjeći. Društvo je kozmopolitsko, iza čujem razgovor Francuskinja.
Tek u krugu kompleksa sudarit ćete se s ponekom uštogljenom damom iz viktorijanskog doba ili s pompoznim džentlmenom, ali atmosfera je generalno opuštena i pozitivna. Barem dok ne vidite cjenik ulaznica. Drugog tjedna turnira mjesta na Centralnom terenu koštala su od 112 do 155 funta, dok je za upad na finale trebalo iskrcati 190 funta.
Posjećenost je svejedno izvrsna, prošle godine Wimbledon je tijekom dva tjedna izbrojio 494.000 gledatelja, a ova će sezona vjerojatno biti za nijansu slabija.
Neobično susretljivima pokazali su se djelatnici press-službe. Za razliku od kolega iz UEFA-e i FIFA-e, koji su smisao života pronašli u izmišljanju novih restrikcija i uvijek mogu pronaći posao kao pomoćnici kakvog šerijatskog poglavice, u Wimbledonu rade razumni službenici.
“Šaljemo vam ove formulare, ispunite ih i vratite mailom uz presliku putovnice.”, odgovorila mi je gospođa Judith Kerry kada je redakcija u petak odlučila da ipak moramo uživo svjedočiti Čilićevu finalu. Sve je bilo gotovo za sat vremena.
A za koliko će biti gotov Čilić? Uoči finala na istom ovom mjestu pokušavam opipati bilo kolegama teniskim novinarima, baš u trenutku kada pokraj nas prozuji Marin u pratnji ATP-ova čovjeka.
The Fall of Cilic, game changing moment
“Neke otprije dogovorene obaveze”, kaže i brzo projuri u sobu s kamerama. Malo sam skeptičan dok proučavam poražavajuću Čilićevu “head to head” statistiku s igračima iz svjetskog vrha. 1-14 protiv Đokovića, 3-12 protiv Murraya, 1-4 s Nadalom, 1-6 protiv Federera. Davor Burazin iz SN-a emitira optimizam, na njegovoj je strani TV novinar Saša Lugonjić.
U Čilićevoj igri prepoznali su iskorak, bitno je smanjio razliku u odnosu na “veliku četvorku”. “Ako ostane u tom modelu, dočekat će šansu”, prognozirao je Richard Krajicek, proslavljeni bivši as koji špancira na rubu novinarskog wimbledonskog bloka zajedno s mnogim umirovljenicima, poput Couriera, McEnroea ili Rusedskog.Većina po odlasku u mirovinu izabire posao u medijima ili se poput Ljubičića ili Björkmana zadržala uz top-igrače u ulozi trenera.
Dok Čilić izmiče iz vidokruga, iza sebe u društvu ESPN-ove ekipe ostavlja upravo Björkmana.
“Sviđa nam se što su mediji i navijači već predali pehar Federeru, to nas motivira. Neće ovo biti svečana krunidba, Čilić posjeduje sve što je potrebno da finale pretvori u neizvjesnu borbu, rekao je Björkman i prevario se.
Brzo premotavanje na nedjelju, odbrojavanje do meča. Na prilazima terenu razvučena “zmija” posjetitelja čeka na loptice koje će uzeti za suvenire. U blizini i prvi Čilićevi navijači koje susrećemo tog dana. Tvrtko i Marko potegnuli su iz Zagreba preko Pule, za karte se pobrinuo Čilićev menadžer.
“Uzeli su nam zastavu na ulazu, kažu da nisu dopuštene na tribinama. Nema veze, bit ćemo glasni, samo neka ostavi srce dolje na travi jer tko zna hoće li ikad više dobiti priliku.”
Unatoč teškom porazu, sigurni smo da ipak hoće...