Povratak Ankice Tuđman u HDZ šef stranke Tomislav Karamarko predstavlja kao svoj veliki politički uspjeh. Ali može li se uručivanje stranačke iskaznice udovici prvog hrvatskog predsjednika smatrati političkom zastavom? Tuđmanova supruga nikad nije bila neka važna politička figura.
A kao politički simbol funkcionirala je samo u jednom trenutku - onda kad je Franjo Tuđman javno izrazio svoje zadovoljstvo i sreću što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka.
Ankica Tuđman ponovno je članica HDZ-a, dobila je iskaznicu s brojem 002
Naravno, normalno je da HDZ s obitelji Tuđman njeguje korektne odnose. Normalno je da stranka i na taj način iskazuje poštovanje prema svom utemeljitelju.
Ali nije normalno kad se od žene i djece nasilno pokušava napraviti nekakav politički faktor. Kad je uoči parlamentarnih izbora Miroslav Tuđman potpisao HDZ-ovu pristupnicu, Jadranka Kosor blistala je od ponosa, predstavljajući ga kao živi dokaz da se glava obitelji vraća u HDZ. Na sličan način Karamarko sugerira da ga Ankica Tuđman, prihvaćajući stranačku iskaznicu, priznaje za legitimnog nasljednika svog muža.
Uključivanje gotovo cijele familije u HDZ doživljava se kao svojevrsno zabijanje glogova kolca u Sanaderov proces detuđmanizacije.
Ali pokidani odnosi između HDZ-a i Tuđmana u vrijeme vlasti Ive Sanadera nisu bili rezultat samo njegove bahate samodovoljnosti, nego i njihovih uvjerenja da im u stranci pripadaju nekakva nasljedna prava. Taj dinastički sindrom nije karakteristika samo HDZ-a. Između SDP-a i udovice pokojnog Ivice Račana vladaju slične relacije.
Povratak obitelji Tuđman u HDZ Karamarko koristi, prvo, kao svojevrstan certifikat o svojoj neupitnoj liderskoj poziciji. Drugo, njihovo prisustvo trebalo bi funkcionirati kao ovjerena potvrda da zaista provodi naveliko reklamiranu retuđmanizaciju stranke, kojom je bio impregniran HDZ-ov nastup na parlamentarnim izborima, kao i kampanja za unutarstranačke izbore.
Ali od svih dosadašnjih silnih pretendenata na funkciju Tuđmanova baštinika nitko nikada nije ni pokušao artikulirati što iz razuđene ostavštine prvog hrvatskog predsjednika kani reafirmirati.
Aktualni šef HDZ-a u tom pogledu također izbjegava bilo kakva preciziranja. Karamarko nikad nije objasnio uključuje li povratak Tuđmanu i njegovu naopaku politiku prema Bosni i Hercegovini, koja će po svemu sudeći uskoro na Haaškom sudu biti proglašena agresorskom i zbog koje je Hrvatska već mnogo stradala. Ili namjerava obnoviti Tuđmanov koncept rješenja srpskog pitanja: dogovor s Beogradom na štetu vlastitih građana manjinske etničke pripadnosti?
Bez obzira što je ta politika bila razlogom da je Hrvatska godinama čamila neprihvaćena i izolirana od međunarodne zajednice, izvan europskih integracija? Ili bi reanimirao politiku privatizacije, koja je beznadno podijelila Hrvatsku na uski krug novokomponiranih bogatuna i gubitničku većinu?
Franjo Tuđman imao je politička uvjerenja i ideje, neke dobre, neke posve pogrešne i anakrone. Družba Tomislava Karamarka bez vlastitog je političkog sadržaja, nesposobna da naslijeđe svog utemeljitelja kritički valorizira. Zato uključivanje obitelji Tuđman u HDZ djeluje kao stvaranje stranačkog muzeja voštanih figura.
Mrtvi artefakti koji apsolutno ništa ne znače. Ali se među njima lako pogubiti. Pa tako Karamarko najavljuje projekt “sretne Hrvatske”, premda šefuje strankom koja je unesrećila Hrvatsku. Poziva na stvaranje “novog HDZ-a”, a kao udarne snage vadi iz ropotarnice povijesti nikad politički važne figure.
Ankicu Tuđman pretvara u HDZ-ovu kraljicu majku, premda ponašanje obitelji prvog hrvatskog predsjednika javnost smatra jednim od najproblematičnijih aspekata njegove vlasti.