Zagrebačkim ulicama tekla je - Rijeka... Odraslo, nedoraslo, muško, žensko, djeca. Tisuće su milile prema stadionu, policija je bila spremna na sve. I na one koji su dolazili organizirano autobusima, automobilima, kombijima. Da, neki su se ohrabrili i krenuli prema Maksimiru tramvajem.
- Pa neće nitko tuči staru babu. Naprotiv, neki su mi dečki čak i čestitali naslov - govorila je gospođa u zrelim godinama, u Rijekinu svjetloplavom dresu s natpisom “Franko” na leđima.
- Mi smo parkirali kod Kvatrića, sjeli popiti koje pivo. Vidjeli smo neke momke kako nas promatraju, došaptavaju se. Ne znam jesu li što htjeli učiniti, možda smo se mi više bojali. Kao što vidite živi smo i zdravi - govorio je gospodin u jednoj od grupa koje su pješice, hrabro koračale prema zapadnoj tribini, onom dijelu koji je bio namijenjen Riječanima.
Slavimo do Varaždina
Slavili su Riječani, naslikavali se, bila je to, uistinu, povijesna utakmica.
- Korzo? Da, vraćamo se poslije utakmice kući, još ćemo dva dana slaviti pa idemo u Varaždin. A onda, kad uzmemo i to, onda ćemo slaviti još nekoliko dana - poručio je, pak, Mladen iz Novog Vinodolskog.
Tisuće je bilo Riječana, neki kažu pet, neki šest tisuća, nije ni bitno, bila je to najveća ekspedicija u Maksimiru. Ne samo da su napunili Jug i taj dio zapadne tribine, već je cijela ta priča podijelila Dinamov navijački puk. Koji je ionako već poodavno podijeljen. Ali, bilo je gužvi na blagajnama, plavi dečki i cure čekali su ulaznice, iako, neki od njih, nisu bili sigurni trebaju li uopće biti u Maksimiru.
- Ne znam, iskreno, zašto sam ovdje. Valjda po navici. Kako ću gledati Riječane da slave, gle, tu šeću Maksimirom, fotkaju se... Teško mi je, ali idem - pričao je Goran s Črnomerca, dok je Mario iz Karlovca imao svoj pogled.
- Ja znam da ću izići 10 minuta prije kraja utakmice. Nemam razloga gledati njih kak se vesele i dobivaju pehar, tu usred Maksimira. Pa kaj mi to treba u životu!?
Svatko je imao neku svoju misao, neki svoj razlog. Za doći ili ne doći, gledati ili ne gledati. Iako, vjerujemo da nikome od onih čijim venama teče plava krv, pa čak i onih koji su nešto ravnodušniji, nije bilo lako gledati i slušati Armadin šampionski “pir” usred Maksimira.
- K’o ne skače dinamovac... - orilo se s tribine Jug, podrhtavala je pod nogama riječke navijačke vojske.
- Šampioni, šampioni... Forza Rijeka... Izađite na balkone, pozdravite šampione - pjevali su Riječani, bijela je bila tribina podno semafora, riječka invazija je uspjela. Bad Blue Boysa bilo je premalo, tek oko tisuću, da bi parirali, Istok se na kraju dobro i popunio, ali bio je rezerviran. Ukupno, više od deset tisuća ljudi, pet-šest tisuća onih koji su slavili i ostali koje je zanimalo izbliza vidjeti taj neobični maksimirski hepening.
A 45 minuta prije početka susreta podno zapadne tribine došao je Damir Mišković, Rijekin predsjednik, sa suradnicima. Nasmijan, raspoložen, duboko u sebi vjerojatno i još radosniji no što se moglo vidjeti. Dok je čekao na parkiralištu, do njega je došao Zdravko Mamić. Srdačno su se izgrlili, izljubili, popričali nekoliko minuta.
Dobio i cvijeće
Čestitali su i ostali Dinamovi ljudi koji su se tamo našli, Mamić je, pak, Miškoviću poklonio drveni “sanduk” u kojemu je bio skupocjeni šampanjac, kako smo čuli, boca od devet litara. Da, dobio je Mišković i cvijeće, pa, eto, nitko ne može reći da “ni cvijeće prvaku nisu donijeli”.
Uživao je Mišković u pažnji i okruženju, koju minutu kasnije već je bio kod šanka gdje su se gostili Rijekini navijači, potom je izišao na teren te se fotografirao s igračima, koji su se baš zagrijavali za utakmicu. Prekinuli su vježbe, okupili se oko predsjednika, milenijska fotografija. Srećom po Miškovića, Matjaž Kek nije vidio taj njegov potez, ometanje pripreme za utakmicu, tko zna bi li mu dopustio...