----------------------------------------------------------------------
OSIJEK - LOKOMOTIVA 1:0 (Perošević 57')
OSIJEK (4 - 2 - 3 - 1): Mikulić - Matas , Lukić , Barać, Barišić - Mioč, Petrović (od 46. Perošević) - Boban , Pušić , Knežević - Ejupi (od 90. Grgić)
LOKOMOTIVA (3 - 4 - 3): Zagorac - Majstorović, Kolinger, Rahmani, Rožman - Majer, Capan, Ivanušec (od 68. Halilović), - Grezda (od 61. Bočkaj), Doležal, Marić
----------------------------------------------------------------------
Sedam je godina čekao Osijek na pobjedu nad Lokomotivom na domaćem terenu. Dočekao je kada mu je to bilo jako važno. Opet je na trećem mjestu, a Lokose je ostavio iza sebe velikih trinaest bodova. Pobjedu su Bijelo-plavi zaslužili iako se mora priznati da su do nje došli jako teško. Ali, teško i minimalno baš je slatko.
Vrlo oprezno su akteri utakmice ušli u igru. Za pogled s tribina sve se odvijalo u sporom ritmu. Čak se iz gledališta moglo čuti, igrajte brže. Očito, određenje jednih i drugih je bilo prvo provjeriti snagu protivnika. Osijek je prvi prihvatio igru s nešto više napadačke poduzetnosti, pa i rizika sudjelovanja u akcijama većeg broja igrača.
Dovelo je to i do prvog udarca u okvir vrata kojeg je uputio Knežević u jedanaestoj minuti. Samo, malo je to bilo. Sve je u razvoju igre ukazivalo da će utakmica biti tvrda, lišena ljepote, da će se igrati na rezultat. U stvari samo u izvedbi jednih i drugih načinom da cilj opravdava sredstvo. Formacijski su i domaćini i gosti zamislili igru sa po tri napadača. Ali, odavno je znano, nebitno je koliko je napadača u igri već koliko ih ulazi u završnicu akcija.
A tu su "šepali" i jedni i drugi. Lopta je k najisturenijim igračima oba sastava dolazila rijetko i k tome još principom brigo moja pređi na drugoga. Najlakše bi bilo za sve što se odvijalo na travnjaku stadiona u Gradskom vrtu primijeniti frazu o pravoj prvenstvenoj utakmici ma što to u stvari značilo. Stvarnost je u stvari govorila da je nedostajalo tečnosti u igri i točnosti u predaji lopte. A kad je tako onda je jasno da su gledatelji bili lišeni očekivanih užitaka u nadmetanju dvije momčadi bliske u poretku na tablici.
Poglavito od onih od kojih su, s pravom, više očekivali, od Bijelo-plavih koji su do ove utakmice imali čak deset osvojenih bodova više od Lokomotive. Pritisnuli su istini za volju mora se priznati domaćini nešto jače i više protivničku obranu pred kraj prvog poluvremena, ali bilo je to onako, na mišiće, na htijenje i zalaganje. Izostanak ideje i osmišljenosti napadačkih akcija je ipak bilo ono što je svatko mogao primijetiti. Vrlo slično, gotovo u potpunosti jednako odnosilo se i na igru gostiju.
Odvijalo se sve kao da ni jedni ni drugi nisu osobito raspoloženi, ali su izostanak i manjak te činjenice pokušavali nadoknaditi zalaganjem na koje im se stvarno nije moglo prigovoriti. Zbog svega je opći dojam bio nakon prvih 45 minuta da slabije poluvrijeme u dosadašnjem dijelu sezone u Gradskom vrtu još nije viđeno. Tako su zasigurno mislili i vratari obje momčadi koji su uglavnom bili samo promatrači zbivanja i napucavana lopte između dva kaznena prostora bez da je za nekog od njih bilo ozbiljnijeg posla.
Igra bez rizika teško može donijeti napadačku učinkovitost. A rizik nisu prihvaćali ni jedni ni drugi. Osijek je na trenutke pokušavao proći s bočnih strana, širinom bez dubine, a obrani Lokomotive to nije stvaralo probleme pa ni brige. Ona je pak zgusnutom obranom u dva bloka kontrolirala situaciju i čekala mogućnost izlaska u kontranapad. Prvi je od dva stratega reagirao domaći. Ostavio je Zoran Zekić u svlačionici indisponiranog Milovana Petrovića, a svojoj postavi dodao još jednog napadača, Antonia Peroševića.
Jasna je bila njegova ambicija, s neodlučnim se rezultatom i podjelom bodova nije mirio. Međutim, odgovora u igri njegovih učenika nije bilo. Sve do 57. minute kada su ipak izveli jedan pravi, dobro organiziran i završen napad za vodstvo. Bio je to trenutak kada se i slika na terenu promijenila. Osijek je zaigrao nadahnutije, potpuno rasterećen napokon je pritisnuo Lokomotivu i vlastitim napadima kao najboljom obranom kontrolirao razvoj situacije u igri. Sve do pred kraj kada je igrao panično u strahu da od gotovog ne napravi vjeresiju.