Prije otprilike mjesec dana ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić najavila je da se priprema hrvatsko-srpski susret na vrhu. Nekoliko dana kasnije iz Banskih je dvora stiglo pojašnjenje da će se Milanović i Dačić vjerojatno vidjeti i razgovarati na međunarodnom skupu, ali kako zasad ne treba očekivati posjet hrvatskog premijera Beogradu ili srpskog Zagrebu.
A sada, odjednom, Zoran Milanović sutra putuje u Beograd, i to na vlastitu inicijativu. Što se promijenilo? Zapravo, ništa, osim što se Hrvatska mora brinuti za svoj vanjskopolitički status i ugled unutar Europske Unije. Jedna od neprijepornih uloga koju će Hrvatska i formalno igrati kada za pola godine uđe Europsku Uniju jest i uloga poveznice između Unije i područja bivše Jugoslavije. Hrvatski je posao unutar Unije da održava kakve-takve odnose sa susjednim zemljama, osobito sa Srbijom, koja iz dana u dan pada pod sve snažniji ruski utjecaj.
Budući da se na Zapadu i u najserizonijim segmentima javnosti sasvim glasno i argumenitrano raspravlja o obnovi Hladnog rata, potpuno je jasno da ni EU ni NATO ne žele da se Srbija pretvori u isključivu rusku interesnu sferu.
A Hrvatska, koja je zbog niza razloga - od ekonomskih do graničnih i nacionalnih - prirodno upućena i na Srbiju, mora predstavljati trajniju poveznicu između Europske Unije i Srbije (usput govoreći, nema nikakve sumnje da Zapad, jednom u budućnosti, za deset ili petnaest godina vidi Srbiju kao članicu Unije).
Valja, dakle, pretpostaviti da je Milanović inicirao posjet Beogradu kako bi ojačao hrvatski međunarodni status prema Europskoj Uniji: Milanović posjetom Beogradu, posve izvjesno, ne može oslabiti ni argumente Europske Unije u njenom pritisku na Sloveniju da napokon prestane s ucjenama oko ratificiranja našeg pristupnog ugovora s EU. Nadalje, i za Srbe u Hrvatskoj i za Hrvate u Srbiji dobro je što hrvatski premijer posjećuje Beograd: nakon polugodišnjeg regionalnog hladnog rata, svaki pokušaj zatopljenja valja pozdraviti kao razuman i dobrodošao potez. Naposljetku, i hrvatska bi se poslovna zajednica trebala radovati premijerovu odlasku u Beograd.
Međutim, Milanovićev razgovor s Dačićem ne može postići nikakve dalekosežnije učinke od ovih dnevnopolitičkih. I predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Ivica Dačić dio su onog srpskog političkog i javnog establišmenta koji se nije razišao s Miloševićevom velikosrpskom ideologijom. Nikolić i Dačić nisu uzurpirali vlast u Srbiji: oni su osvojili respektabilan broj glasova te, nesporno, izražavaju uvjerenja velikog broja srpskih građana. Sve dok je tako, sve dok veliki, često i većinski, broj srpskih građana vjeruje da je Miloševićeva politika prema zemljama bivše Jugoslavije u stvari bila ispravna, i sve dok Srbiju predstavljaju ekstremni zagovornici takvog pogleda na jugoslavenski raspad i jugoslavenske ratove, sa Srbijom, nažalost, nije moguće uspostaviti iskreno prijateljske odnose. Stoga će se, posve nužno, Milanovićev posjet Beogradu svesti na jednokratnu epizodu koja može izazvati dobre kratkoročne efekte, ali koja ne bi trebala promijeniti ništa značajno u hrvatsko-srpskim odnosima.