Odavno je dobro poznata činjenica da je ustavnopravna regulacija instituta referenduma narodne inicijative u RH iznimno manjkava. Sve političke elite na vlasti od 2000. (godine uvođenja ovog instituta) naovamo ignorirale su unisona upozorenja i savjete struke propuštajući postaviti potrebne i razumne granice njegove uporabe. Postoje materije koje ne smiju biti predmet referendumskog odlučivanja.
To su, uz pitanja državnog proračuna i potvrde međunarodnih ugovora, primarno i najvažnije upravo pitanja temeljnih ljudskih prava . Iskustva komparativne prakse to nedvojbeno pokazuju. Opće je pravilo da se ljudska prava mogu ograničiti samo kada je to nužno u demokratskom društvu, tj. kada je to (i u mjeri u kojoj je to) razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Drugim riječima, čim se neko temeljno pravo ograničava, na državi je da dokaže postojanje potrebe za ograničenjem i razmjernost takvog ograničenja, što konkretno znači nužnost uporabe najblaže, a razumno moguće mjere za postizanje legitimnog cilja.
Takvo odvagivanje očito ne može biti izvršeno na referendumu, koji po definiciji postavlja binarna, da-ne pitanja. U tom kontekstu valja jasno naglasiti da svaka politička inicijativa i zagovaranje smanjenja broja potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma u RH bez uvođenja ozbiljnih i kvalitetnih ograničenja predstavlja još veću opasnost od postojećeg stanja.
U aktualnom trenutku razmatranja uvođenja ograničenja referendumskih inicijativa smatram važnim istaknuti i potrebu promišljanja uloge temeljnih vrednota u našoj državi. Ustav RH ih u čl. 3 izrijekom navodi, a one su: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova , mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.
Naime, postavlja se pitanje je li moguća baš svaka izmjena Ustava, čak i ona koja narušava neku od tih vrednota. Do sada je Ustavni sud RH zauzimao stajalište da u pravilu nema sadržajno neustavnih izmjena Ustava, no čini mi se da bi bilo važno - bilo tumačenjem, bilo ustavnim amandmanom - utvrditi po uzoru na neke druge države tzv. klauzulu vječnosti, tj. postojanje temeljnih i nepromjenjivih vrijednosti koje predstavljaju samu bit hrvatske pravne države.
Dat ću zorni primjer radi objašnjenja. U RH, prema čl. 21 st. 2 Ustava, nema smrtne kazne. Ako ostanemo pri stajalištu da je svaka izmjena Ustava moguća, bilo bi moguće izmijeniti ovaj stavak i uvesti smrtnu kaznu. Međunarodne posljedice opisane ustavne izmjene su jasne i svakako uključuju izbacivanje iz Vijeća Europe, na čijem teritoriju je smrtna kazna zabranjena.
No osnovno pitanje koje si moramo postaviti jest u kakvoj državi mi sami želimo živjeti, želimo li baš sve temeljne vrednote - koje uključuju i poštovanje temeljnih ljudskih prava, i slobodu, i načelo jednakosti - ostaviti na milost i nemilost odlučivanja većine. Posljedice potvrdnog odgovora nisu nimalo bezazlene.
* Autorica je predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i vanjska članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora