Iz proračunskih zaliha državnog budžeta 2007. Zagrebačkoj nadbiskupiji, piše u službenom izvješću Ministarstva financija, doznačeno je milijun kuna “za uređenje stana biskupu u župnoj kući Župe sv. Križa u Sisku”. Banjolučkoj nadbiskupiji “odobren je iznos od 77.000 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju HNB-a za financijsku potporu izgradnji vinarije”. Ukupno je, dakle, za potrebe ljubitelja vina u BiH isplaćeno 562.189,39 kuna.
Zapanjujuće je što se novac iz državnih rezervi, koji se može trošiti samo strogo namjenski, koristio za tako neobične projekte kao što je uređenje biskupskog stana ili vinarije. Budući da je riječ o velikim iznosima, postavlja se pitanje kakav je to namještaj koji stoji toliko novca: za milijun kuna zaista se može vrlo luksuzno urediti stan ma kako velik bio. Sama od sebe nameće se usporedba s biskupom njemačkoga grada Limburga, Franzom Peterom Tebartz-van Elstom, koji je nedavno izazvao opće zgražanje potrošivši golem novac na uređenje dijecezanske rezidencije, zbog čega je na kraju i smijenjen.
Nije teško zamisliti što bi se u Njemačkoj dogodilo varaždinskom biskupu Josipu Mrzljaku koji je Barbari Bešanić i njenoj tvrtki BBS posudio 18 milijuna kuna koje je, usput rečeno, njegova biskupija dobila od države, odnosno poreznih obveznika. Nakon što je Barbara Bešanić završila u zatvoru, taj novac je nepovratno izgubljen. Taj kolosalni poslovni promašaj nije pokolebao biskupa Mrzljaka da krene u novi biznis pothvat: u trenucima dok cijela država stenje pod teretom teške ekonomske i financijske krize, najavio je gradnju nove crkve u Koprivnici.
Izdašne dotacije
U izvješću Ministarstva financija iz 2007. koje je u posjedu Jutarnjeg lista pobrojan je još cijeli niz izdašnih dotacija. Tako je, primjerice, Nadbiskupiji vrhbosanskoj za mikrofilmiranje Arhiva ordinarijata uplaćeno 500.000 kuna. Družbi kćeri Božje ljubavi - Provinciji Božje providnosti iz Zagreba isplaćeno je 400.000 eura, odnosno 2,923.776 kuna za potporu obnovi Samostana sv. Josipa u Sarajevu. Franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene iz Sarajeva izručeno je čak 4 milijuna kuna za izgradnju multimedijalne dvorane u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Sarajevu. Hrvatskoj karmelskoj provinciji svetog oca Josipa za projekt izgradnje polivalentnog multimedijskog samostanskog centra na lokaciji Vidovac Split uplaćeno je 2,000.000 kuna.
Zadivljujuća je lakoća kojom se tako velik novac ulagao u tehnološku modernizaciju crkvenih objekata od kojih se većina nalazi u susjednoj BiH. No, to nije sve. Još je gore to što se državni novac rasipao i na poprilično netransparentne akcije kao što je “obnova Franjevačke provincije”, za koju je Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Mostara iz državnih rezervi dobila 2 milijuna kuna. Za obnovu, kako je objašnjeno, “više župnih kuća na Dugom otoku” nadbiskupskom ordinarijatu Zadarske nadbiskupije isplaćeno je 4 milijuna kuna, a Zagrebačkoj nadbiskupiji 3 milijuna kuna “za početak rada Katoličkog sveučilišta”. Biskupiji šibenskoj isplaćeno je pak 1,5 milijuna kuna za rekonstrukciju i prenamjenu vojnog broda Zaveslaj.
Promjena ugovora
Ukupno je, dakle, 2007. Ministarstvo financija iz proračunskih rezervi za potrebe Katoličke crkve isplatilo čak 106 milijuna kuna. Kada se tomu pribroji i 245 milijuna kuna, koliko Katolička crkva tvrdi da godišnje dobiva iz državnog budžeta, dolazimo do iznosa od čak 351 milijun kuna koliko je te godine, samo od države, uprihodio Kaptol. Međutim, iz vladinog odgovora na jedno parlamentarno pitanje 2008. ispada da je Crkvate godine dobila 382.670,811kuna. U to je vrijeme na čelu Ministarstva financija bio Ivan Šuker. Iznosu od 351 (ili 382) milijuna nisu pribrojena sredstva koja su Kaptolu isplaćena iz budžeta lokalnih tijela uprave i samouprave te javnih tvrtki u vlasništvu države. Zapravo, ukupan iznos koji Katolička crkva godišnje dobiva od države i njenih tvrtki te lokalnih tijela uprave ne može se doznati jer ni Crkva, ni državne institucije ne žele dati podatke o tomu, a takvo ponašanje omogućavaju im ugovori između države i Vatikana te Biskupske konferencije. Očito je, naime, da ni Katoličkoj crkvi , a ni Vladi ne odgovara da javnost sazna pravu istinu o količinama novca koje se slijevaju u crkvenu blagajnu.
Budući da Katolička crkva u Hrvatskoj, što je zaista bez presedana u svijetu, nema obvezu javno publicirati način na koji se troši novac iz državnog proračuna, nema šanse utvrditi točne iznose. Valja također podsjetiti da se u nas prihodi koje ostvaruje Crkva ne oporezuju.
Prof. dr. Božidar Jelčić analizirao je način financiranja vjerskih zajednica u 35 država svijeta. Koliko mu je poznato, nema tako netransparentnog načina financiranja kao u Hrvatskoj. Šira javnost potpuno je neinformirana o materijalnom položaju Katoličke crkve, odnosno njenim rashodima i prihodima. Od svih je država dobio precizne financijske izvještaje u kojima je evidentiran svaki prihod i trošak, jedino je Hrvatska iznimka. Profesoru Jelčiću može se vjerovati jer je riječ o jednom od naših najistaknutijih i najiskusnijih stručnjaka za financije i poreznu politiku. Bio je redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu, direktor Sveučilišnog instituta za javne financije, prorektor Sveučilišta, dekan Pravnog fakulteta, član je Savjeta HNB-a, član suradnik HAZU, član Predsjedništva Akademije pravnih znanosti te predsjednik Sekcije professora emeritusa Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika. Sada je član Uprave i predavač na Visokoj poslovnoj školi Libertas. Objavio je 26 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih radova, među kojima se ističu radovi o financiranju vjerskih zajednica u Europi i svijetu.
Ne čudi da su netransparentan način poslovanja i razarajuća gospodarska i financijska kriza ponukali dio javnosti i profesora Jelčića da ponovno otvore problem financiranja vjerskih zajednica u Hrvatskoj.
“Došlo je do golemog povećanja nezaposlenosti, posebice mladih, pogoršao se odnos broja zaposlenih i umirovljenika, povećali su se porezno opterećenje i zaduženost države, smanjen je BDP, povećani su troškovi rada i deficit, što je prouzročilo urušavanje standarda građana. U svim ugovorima koje su potpisale država i Vatikan te Vlada i Biskupska konferencija sadržana je ista formulacija: u slučaju da jedna od ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile okolnosti u kojima je sklopljen ugovor, započet će se pregovori o njihovoj promjeni sukladno novim okolnostima. Kako nema nikakve sumnje da su se okolnosti u posljednjih petnaestak godina iz temelja promijenile, ispunjeni su, dakle, svi preduvjeti da započnu pregovori o prilagođavanju sustava financiranja vjerskih zajednica novim društvenim i ekonomskim prilikama.”
Lavina optužbi
Premda je svojevremeno rečeno da se međunarodni ugovori između države i Vatikana ne mogu mijenjati, dva ustavnopravna stručnjaka s kojima smo razgovarali smatraju da nema nikakvih ustavnih prepreka da se pokrene takva inicijativa. Profesor Jelčić zaključuje kako nema ni pravnih prepreka da se pokrene takva inicijativa. S obzirom na to da je ta mogućnost predviđena u ugovorima, potrebna je, kažu, isključivo politička volja da se to učini. Međutim, profesor Jelčić vrlo je sumnjičav kad je riječ o mogućnosti da netko u nas pokrene tu inicijativu.
“Na svakoga tko se usudi postaviti pitanje transparentnosti financiranja vjerskih zajednica i trošenja crkvenog novca odmah se obruši lavina optužbi. Kaptolu pak promjene nisu u interesu: sadašnje stanje mu najviše odgovara jer je osigurao dugoročne i stabilne izvore prihoda. Inicijativu ne treba očekivati ni od političara, ni od političkih stranaka jer se boje da bi ih to moglo stajati ozbiljnog broja glasova na parlamentarnim izborima. Kako je predsjednik Vlade Zoran Milanović prošle godine izjavio da će država uredno podmirivati sve preuzete obveze, ni od nje se to ne može očekivati jer se spremno odriče prava koja proistječu iz ugovora.”
(...)