Proračun glavnog grada Hrvatske godišnje gubi oko 200 milijuna kuna isključivo zbog lošeg upravljanja gradskom imovinom goleme vrijednosti. Govorimo, naravno, o stanovima i poslovnim prostorima u vlasništvu Grada Zagreba koji se nerijetko koriste besplatno ili za gotovo nikakav novac.
Ne radi se pritom o barakama u predgrađu, već o reprezentativnim nekretninama u strogom središtu metropole. Stanovi od stotinu i više kvadrata u najužoj gradskoj zoni iznajmljuju se za samo nekoliko stotina kuna mjesečno ili, kao u nekim slučajevima koje smo otkrili, potpuno besplatno i bez ikakva ugovora o korištenju.
Izbjeglice u centru
Na žalost, stanovi i poslovni prostori o kojima govorimo su za povlaštenu društvenu skupinu, one koji su se, na ovaj ili onaj način, uspjeli domoći jedne od devet tisuća nekretnina kojima raspolaže Grad Zagreb. Iz popisa više od 9000 gradskih stanova i poslovnih prostora izdvojili smo one koji zbog svoje lokacije imaju enormnu vrijednost, ali za koje nije posve jasno zašto su dodijeljeni korisnicima.
Jedna obitelj (redakcija raspolaže točnim podacima o identitetu) vukovarskih izbjeglica tako bez ikakva ugovora i bez ikakve najamnine već godinama koristi stan od 156 kvadratnih metara u najstrožem centru metropole, u Masarykovoj 10, na lokaciji gdje se cijena kvadrata mjeri u desecima tisuća kuna. Iako su s time upoznati svi u spomenutoj stambenoj zgradi, nitko se time ne zamara, prateći egidu “nama je to ni u džep - ni iz džepa”.
Na istoj je adresi i stan kojim se u ministarsko vrijeme komforno koristio HDZ-ov Božidar Kalmeta, a koji također ima zavidnih 156 kvadratnih metara. Kaos u zagrebačkim knjigama korisnika gradskih stanova ide toliko daleko da smo bez problema pronašli “sirotinju” koja je dobila čak dva “socijalna” stana, jedan od 73, a drugi od čak 85 kvadrata u strogom zagrebačkom centru.
Većina je prazna
No, iako je popis stanova lako provjeriti već uvidom u registar na službenim internetskim stranicama Grada Zagreba, terenska provjera sasvim je druga priča. Unatoč našem višesatnom obilasku centra Zagreba, nismo uspjeli ući ni u jedan od gradskih stanova niti porazgovarati s njihovim korisnicima. Većina ih je, iako su nominalno dodijeljeni korisnicima, prazna, a iz onih nekoliko portafona iz kojih se začuo ljudski glas uglavnom nam je objašnjeno da nismo dobrodošli. Nije pomogla ni svojevrsna varka koju smo izveli kada smo rekli da kao novinari istražujemo brine li Grad o korisnicima stanova; portafoni su bili nijemi ili su imali različita objašnjenja zašto ne bismo trebali ili smjeli ući u stan.
Jedni su nas tako dobrohotno upozorili da čitava obitelj ima opasnu virozu, a na drugoj lokaciji nevini nas je dječji glas, nakon višeminutnog savjetovanja s ukućanima, izvijestio da “nikoga nema doma”. Dogodilo se to u stanu čiji je nominalni vlasnik gospođa koja, po osnovi socijalne ugroženosti, raspolaže s čak dva stana na atraktivnim lokacijama u Zagrebu.