S puta u Gruziju donosimo priču o posthumnoj slavi surovoga sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča Džugašvilija , rodom s toga zakavkaskog tla, kojega su u mladosti zvali Koba, a kad je izrastao u boljševičkoga revolucionara, globalno su ga upoznali po ilegalnome nadimku Staljin, što će reći: Čelični.
Prošloga utorka u Rusiji i ostalih petnaest republika negdašnjega prostranog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), istaknuto su, doduše kako gdje, ushićeno ili s prezirom, obilježili šezdesetu obljetnicu njegova upokojenja. Onodobnoga ožujka 1953. bio je upriličen najveći ispraćaj nekoga vođe u 20. stoljeću. Uplakane mase, na rubu histerije, opraštale su se od satrapa koji je za svoje vladavine duge tri desetljeća poslao u smrt milijune ljudi, od kojih velik broj nije znao zašto su uhićeni i poslani u zloglasne gulage (kratica nastala od naziva: Glavnoe upravljenie ispraviteljno trudovičevskih lagerej).
Uzor Ivan Grozni
Gulaga je bilo posvuda, a najviše u zimogroznome Sibiru. Pritajeni protivnici sovjetske strahovlasti, da ih ne čuje argovski posvuda nazočno veliko uho Velikoga brata, ispotiha su nazivali te gulage posebnom državom u državi. Staljina nisu voljeli i stravično su ga se plašili. Kazivali su da je bio okrutniji i od najokrutnijega ruskog cara, Ivana Groznog, koji mu bijaše nezatajeni uzor.
Moskovski izvjestitelji su onomadne javili kako trećina ispitanih Rusa, a od njih je većina rođena poslije Staljinova životnoga kraja, drži da je odigrao pozitivnu ulogu u burnoj povijesti SSSR-a. Najviše mu upisuju u zasluge što je pobjedonosno obranio zemlju od Hitlerove najezde. Spominju i da se Staljin glasovitim očinskim govorom, kad se prvi i jedini put umjesto s ‘drugovi i drugarice’ - svima koji su ga slušali uživo ili s radija - toplo obratio s ‘braćo i sestre’ i tako čudesno osokolio već iscrpljene branitelje u svijetu već prežaljene Moskve.
Pjevaju mu ode
Iako su zapanjenoj javnosti, za ere Nikite Sergejeviča Hruščova, iznebuha bila razotkrivena Džugašvilijeva grozna zlodjela, kad su glavama platili milijuni zatočenika u gulazima, pribrojivši im i nebrojene žrtve pobijene nakon namještenih suđenja, a još više i bez suđenja; iako su Staljina iz mauzoleja na glavnome moskovskom Crvenom trgu - gdje je ležao balzamiran i godinama bio izložen tik uz Lenjina - premjestili na građansko groblje i pokopali ga kao običnoga smrtnika; iako su grad Caricin, koji je nakon Oktobarske revolucije u njegovu čast bio nazvan Staljingrad, preimenovali u Volgograd - ali kad se svakoga proljeća, 9. svibnja, svetkuje godišnjica pobjede nad fašizmom, Staljina i u Rusiji i u Gruziji (vlade u Moskvi i Tbilisiju su zbog odcijepljenih gruzijskih oblasti Južne Osetije i Abhazije bile u žestokoj svađi i zapaljivo su plesale na rubu ratnoga sukoba) uzdižu skladno do neba.
Pjevaju ode mudrome vojskovođi koji je smrvio Hitlerove osvajače goneći ih nemilice sve do Berlina, i u kojeme su, po nacionalnome ključu izabrani ratnici Crvene armije, Dagestanac Abdul Hakim Ismailov, Rus Mihail Jegorov, Ukrajinac Aleksej Kovaljev i Gruzijac Meliton Kantarija 30. travnja 1945., veličajno istakli na najvišu kupolu Reichstaga sovjetsku zastavu s crvenom petokrakom zvijezdom, srpom i čekićem. Filmska snimka i novinska fotografija toga antologijskog prizora obletjeli su munjevito kontinente. I poštovaoci, ali i suparnici, priznaju Staljinu, da nasuprot zdušnim nagovaranjima najbližih suradnika, nije pobjegao iz Moskve čak i kad su Nijemci prodrli na samo 23 kilometra od Crvenoga trga. I da su njegovi sinovi Jakov i Vasilij ratovali u najžešćim bitkama. Burno je odjeknuo Staljinov prezirni odgovor na ucjenjivačku ponudu Hitlerova glavnoga stožera da zamijeni zarobljenoga starijeg Jakova za generala von Paulusa, kojeg je ulovila sovjetska strana. ‘Gdje se ikada vidjelo da poručnika mijenjaju za generala?’ mrko ih je odbio. Poručnik Jakov Josifovič Džugašvili skončao je u njemačkome logoru zaletjevši se samoubilački u visoki zaštitni zid napojen smrtonosnim udarima struje.
U Tbilisiju mi je većina sugovornika naglašeno govorila kako zaziru od svojih ozloglašenih sunarodnjaka Staljina i Berije, koji u masovnim čistkama nisu nikoga poštedjeli, pa ni Gruzijce.