Svi ga zovu Atač, krsno ime mu je Ljudevit, a u osobnoj iskaznici piše - Zlatko. Kauzlarić. Jedan je od najboljih crtača u povijesti naše likovne umjetnosti. Rođen je i odrastao u Koprivnici; tata Kauzlarić, mama Forenbacher. Želio je biti glumac, postao izniman slikar, scenograf, kostimograf, kazališni redatelj i ostao malo - glumac. Oštar je komunikator, polemičar, zna što hoće. Ljudi ga vole ili ne vole. Nema dlake na jeziku. Bio je prijatelj predsjednika Tuđmana, a ljevičar je. Supruga Ivona je liječnica. Imaju dvoje djece, Tesu i Frana. Imao je infarkt, pa rak i - pobijedio je. Redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Usput, danas je vrlo ljut, čini mi se...
Nestali ste, nema vas u javnosti...
- Pripadam kategoriji zaboravljenih ljudi koje više nitko ne treba. A, živ sam. Pokraden sam. Davao sam čitav život novac u taj penzioni fond, a penzije su tako male... Red je da postavimo šatore ispred mirovinskog fonda... Na novoj sam životnoj prekretnici, što mi i nije baš drago... Već kad sam navršio šest banki, postao sam čovjek prošlosti. Sad imam točno sedamdeset.
Čestitam.
- Na čemu? Sav sam zgužvan i razrezan, operiran. Nitko me ne zove više na suradnju. Kad jer Žorž Paro bio intendant HNK, rekao mi je: Gospon slikar, vi morate najmanje jednu predstavu godišnje raditi.
Kao redatelj?
- Ne, kao scenograf. Kao redatelja me ni on ne bi prihvatio. Redateljska branša vrlo je tašta pa ne dopušta nikakve upadice sa strane. A napravio sam nekoliko sjajnih predstava, kao redatelj ‘Rigoletta’, 1996. u Rijeci, na primjer. Bila je to najbolja predstava sezone u Hrvatskoj, ali nije igrala nigdje drugdje osim u Rijeci. Trebala je biti prikazana u Osijeku, u Zagrebu i Splitu. Onda je Mani Gotovac, naravno, odustala od mene. Pa je i Žorž odustao od mene... U Osijeku smo uspjeli prikazati tu operu 1998. Napravio sam potom nekoliko vrhunskih predstava s Ivicom Krajačem: Donizettijev ‘Ljubavni napitak’ i Mozartovu operu ‘Cosě fan tutte’... to je bio užitak. Pametni Krajač i ja zajedno smo potpisali režiju. Ali, Atač ne smije potpisati režiju... Ljut sam.
Ma, zašto? Pa sve vam je išlo lako i izvrsno...
- Nisam samo ljut. Ogorčen sam, pun gorčine. Zbog mnogih stvari i događaja. Zid redateljske kaste je - neprobojan. Nisu me željeli, makar sam bio sjajan redatelj. Ja ljubim kazalište... Ali, kazalište mi nije oprostilo uspjeh. Nisu me više zvali niti kao scenografa, jer su se bojali da ću im se miješati i u režiju što bih, naravno, i činio...
Smirite se, izvanredan ste slikar, nema sumnje...
- Dobro, to je istina. Ja sam na Akademiji već 50 godina. Posvetio sam se odgoju mladih. A 1. listopada odlazim u mirovinu...
Umjetnici moraju ići u mirovinu?
- To je pitanje svih pitanja. Zašto sveučilišni nastavnici, koji su još u dobrom zdravlju, uopće moraju ići u mirovinu? Puni su znanja, iskustva i vještina. Oni naprosto moraju prenositi svoja znanja mladima. To se zove kontinuitet... Kod nas se to ne poštuje. Ni ne cijeni. Kao dekan Akademije tada sam, sa svojim sjajnim kolegama i suradnicima Gračanom, Parom, doktoricom Turković i Bačićem - uveo doktorski studij.
Doktor ste umjetnosti?
- Nisam. Ja sam slikar. Ali, stvorit ću nekoliko doktora umjetnosti. I kad odem u mirovinu ostat ću profesor doktorandima. No, činjenica je da u novom Muzeju suvremene umjetnosti nema - niti jedne moje slike niti crteža. Atač ne postoji u MSU. Možete li to vjerovati?
Ne mogu.
- Nema ni traga, u tom Muzeju umjetnosti, slavnoj grupi Biafra koja je postojala od 1969. do 1977. Jednom sam putovao zajedno s velikom profesoricom umjetnosti Verom Horvat Pintarić pa mi je priznala: ‘Znate, kad sam vidjela Atač i Biafra ili Gračan i Biafra, ja to nisam htjela ni gledati’... To mi je rekla legendarna VHP. Ipak, sprijateljili smo se i poslije je ipak promijenila mišljenje. Išla je gledati djela Biafre. Ali, u svojim knjigama i esejima nikad nije spomenula moje ime. Ja ne postojim. Naš i moj ekspresionizam nije priznat u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Ali moramo biti svjesni da umjetnost ne rađa samo mir i zadovoljstvo nego i - bijes i ogorčenje. Biafra je imala svoj stav o umjetnosti.
Vi u Biafri bili ste pobunjenici?
- Nije nam pobuna bila cilj. Bili smo mladi. Koristili smo privilegij mladosti, što znači da se koji put i pobuniš. Naslikao sam tada mnoge slike na temu politike i političara, pa sam imao i ‘sreću’ da su mi neke slike bile zabranjivane. Godine 1974. naslikao sam Tita i Jovanku u automobilu. Tito i Jovanka mašu rukom iz auta, Tito ima dvije glave... Ta slika mi je skinuta s ondašnjeg Zagrebačkog salona.
Gdje je ta slika Tita i Jovanke danas?
- Kod mene. Nisam ju nikada htio prodati. Kad sam izlagao u Nišu 1984., zamolili su me da maknem tu sliku s izložbe. Rekao sam da neću. Nastavili su: ‘Znate, mi smo na subvencijama, imat ćemo problema’... a jedna je drugarica dodala: ‘Pa druže Kauzlariću, ne možete u istom prostoru imati druga Tita i vaše aktove’. Odgovorio sam joj: ‘Odmah ću skinuti aktove sa zida’.
Slikari Biafre su bili boemi?
- Ja nisam bio boem. Neki jesu: stanovali su provaljenim prostorima Studentskog doma. Spavali su na skinutim vratima i na prljavim madracima... Krali su struju kroz radijatore... I - napravili galeriju. Gračan, Vuco, Petrić, Rudi Labaš, Tannay, Lesjak i ja. To je jezgra Biafre. U to vrijeme sam, zahvaljujući velikom Miljenku Stančiću koji se brinuo o meni, dobio stan od grada, u Utrini. ‘Utrina materina’, tako je Stančić to zvao. Poslije se Biafra izborila za svoje mjesto pod suncem, ali do danas nije uspjela ući u MSU.
Kakva je generacija mladih koji su sada na Akademiji likovnih umjetnosti?
- Mogu vam reći da su to jako, jako talentirana djeca. Ali, dodajem: teško mogu reći da ta djeca imaju budućnost. Kako oni žive? Od čega će oni živjeti? Bolje da to prekrije šutnja, kao što kaže Hamlet. U ono ‘tamno doba’, kad još nismo ‘upalili svjetla’, postojali su SIZ-ovi koji su redovito kupovali slike pa su njima punili muzeje i galerije. Danas nitko ne otkupljuje slike. Nitko ne dolazi u atelje slikara. U moj atelje nije nitko došao već 25 godina. Niti jedan kunsthistoričar. Kako se uopće pune muzeji i galerije danas? Prema osobnim afinitetima djelatnika? MSU je dosadan prazan prostor. To tvrdim. Uz to, taj muzej je na krivom mjestu. Ja sam, još početkom 90-ih, predlagao da se sagradi na mjestu Studentskog centra na Savskoj, da se željeznička pruga spusti pod zemlju, a da se novi kolodvor napravi ispod starog kolodvora. Time bi se otvorila nova aksa grada od Jelačić placa do Novog Zagreba...
To već dugo predlaže i arhitekt Fabijanić...
- Naravno. To bi bilo sjajno. Ispred Studentskog centra napravio bi se novi centar grada. Jer, što je Jelačić plac? Tek proširenje Ilice i Jurišićeve... Moj je prijedlog istog časa tada odbio ministar kulture. Zatim sam predlagao da Muzej suvremene umjetnosti bude pokraj Bundeka, gdje ima prostora i livada, što bi bilo izvanredno napraviti, uz Muzej i Park skulptura, šetnicu, a jezero je već tamo... Predivno. I to je otpalo... Nisam bio politički aktivan, nisam imao moć...
Kako niste? Bili ste prijatelj predsjednika Tuđmana...
- To je istina, bio sam jako dobar s Tuđmanom. Volio me. Ali, direktno sam odbio njegov prijedlog da uđem u HDZ. No, nas nekoliko umjetnika zvao je na Brijune. Da se družimo i da slikamo.
Što, koga da slikate?
- Njega, predsjednika. Sve je počelo na jednom skupu na Pantovčaku kad je netko predložio da napravimo njegov portret. On je rekao: ‘Može, može, možda me ne bude još dugo’... i netko je rekao: ‘Evo, tu je Atač’. On veli: ‘Atač, kako ćemo to?’ Ja velim: ‘Predsjedniče - bez protokola ćemo: vi dođete k meni u atelje i ja vas narišem’. On veli: ‘Ja? Ali, nemrem ja vama dati ekskluzivno pravo na to’. Poslije smo pozvani na Brijune. Ja sam napravio jedan njegov sjajan portret, ali nigdje nije postavljen. Na jednom ručku pitao sam Tuđmana: ‘Predsjedniče, zakaj držite taj moj portret iza ormara?’ A on mi je odgovorio: ‘Malo ste me ‘preblagog’ naslikali’.
Kad ste odbili ući u stranku?
- Za jednom večerom, nekoliko nas s predsjednikom. Drži on u ruci pristupnicu, stavi ju pred mene i veli: ‘Onda, Atač, koja stranka?’ A ja na to: ‘Predsjedniče, nikoja, umjetnik ne treba biti u stranci’. On, smijuckajući se, nastavlja: ‘Mislim da bi ti u pravoj stranci mogao biti...’ Ja, k’o iz topa, odgovorim: ‘Kad se ne zna koja je prava stranka’. ‘Ti si anarhist’, odvrati mi on. ‘Zna se koja je prava stranka.’ Nisam ušao. Ni danas se ne zna koja je prava stranka. 1Zašto, zapravo, niste ušli u stranku vašeg prijatelja?
- Zato što sam ja, ustvari, ljevičar. Intelektualac i umjetnik ni ne može biti drukčiji.
Znao je to predsjednik Tuđman?
- Da, znao je. Nekoliko puta smo razgovarali vrlo intimno. Jednom sam mu zamjerio što se okružio nekim krivim ljudima, a on mi je rekao: ‘Pa što mislite, da mogu voditi rat s trupama časnih sestara?’ Ljevica i danas misli da sam ja desničar jer sam bio Tuđmanov prijatelj. Desnica misli da sam SDP. Napravio sam nekoliko sjajnih scenografija za Šerbedžijin Ulysses na Brijunima... Usput, Mali Brijun bi trebalo pretvoriti u europski sveučilišni centar umjetnosti i znanosti. To je prava ideja.
Zanima vas politika?
- Svakog zanima. Svaki građanin je Homo politicus. Takvo je vrijeme. Činjenica je: ako se ne pridružiš nekome, ne postojiš. A to je jako tužno.
Kako je nastao nadimak Atač?
- Ja sam, kao beba, sam sebe zvao Ato. Nisam mogao izgovoriti Zlatko. Onda su to u pučkoj školi klinci pretvorili u Atač. Pa, Atač je dobro ime, zvuči čvrsto.
Vjernik ste?
- Ja sam tradicionalist. Ne mogu reći da nisam vjernik... Ministrirao sam kao dječak, na zornicama i na večernicama... Prestao sam ministrirati kad me svećenik izvrijeđao pred oltarom jer sam mu izvadio vrpcu iz molitvenika pa nije znao pronaći molitvu... Što sam stariji, sve više idem kontemplirati u praznu crkvu. U katoličku i u pravoslavnu crkvu... u mojoj Koprivnici.
Idete li u Koprivnicu često?
- Idem. Tamo imam petnaestak prijatelja iz djetinjstva. To su mi najljepši trenuci još i dandanas...
Što biste bili da niste postali slikar?
- Vjerojatno vrtlar u Koprivnici. Imao sam doma vrt s kokicama. Vukao sam kotačem vodu iz bunara. Nisam mogao spustiti vodu iz kotlića jer doma nismo imali zahod. Ja sam ta generacija. Zapravo, sretna generacija. Imao sam prekrasno djetinjstvo, imali smo ideale pa makar to bili pionirska kapa i pionirska marama. Bio sam radostan jer sam za 29. novembra recitirao ‘Republiko moja, pod suncem slobode’... Bio sam sretan jer sam trčao štafetu, a nesretan jer nikad nisam došao do pozornice... Ja sam jedan od trkača... u tom sretnom vremenu siromaštva, 50-ih, 60-ih godina... Verao sam se po tornju crkve, išao na Božić sa svećenikom na ‘križec’: posvećivali smo kuće i dobivali lovu. Bio je tanjurić na koji se stavilo novac za svećenika i drugi, manji, za mene. Prvi novac sam zaradio kao ministrant...
Kauzlarići nisu iz Podravine, iz Koprivnice...
- Nisu, mi smo Gorani, iz Fužina. Otišli su gore pa sam postao Podravec, a ne Goranin.
Mama je Forenbacher...
- To je njemačko prezime, a možda i židovsko. Ne znam. Možda sam židov. Imam semitsko lice... kaj ne?
Možda...
- Nedavno mi je život spasio profesor doktor Mišo Virag, jedan od najboljih svjetskih maksilofacijalnih kirurga. Operirao me je zbog raka, morao mi je napraviti rez na čelu... No, živ sam. A imao sam i infarkt, pred jednu davnu opernu premijeru u Splitu. Slomio sam kuk, operirao žuč... Svašta me snašlo. Sad je moja voljena Ivona imala moždani udar. Živimo u strahu... Ali, jaki smo mi. Imamo dvoje divne djece. Tesa je s mužem u Pragu, Fran je u Londonu. Imam unuka, djed sam... to je krasan osjećaj.
Zanimljiva životna priča... kao da nije stvarna.
- Stvarna je, na žalost, a i na sreću. Drago mi je što razgovaramo. Nisam anoniman, ali ne da mi se više biti u javnosti. Dosta mi je...
Eros je važan pokretač umjetnika?
- Smatram da je eros bitan za stvaralaštvo. Apsolutno bitan. Ja sad hodam po mom ateljeu držeći jednom rukom Eros, a drugom Thanatos... Između ljubavi i smrti je vrlo tanana nit. Pa, i orgazam je mala smrt...
Žao vam je što ćete, ipak jednom, morati otići u vječnost?
- Da, upravo tako. Žao mi je jako. Život je tako lijep... čak i kad sam ljut i ogorčen.