Na prvom katu Ludwig muzeja u Budimpešti postavljena je opsežna dokumentacija o Cageovim putovanjima po Istočnoj Europi u doba inovativnih umjetničkih praksi.
Njihovi su protagonisti, slično kolegama sa Zapada, jednakom upornošću promišljali društvenu stvarnost te su, kako će se to s vremenom pokazati, sličnim žarom mijenjali medijski okvir dotadašnje kulturne ponude. Katalin Székely, mlada kustosica budimpeštanskog projekta, dvije je godine pripremala izložbu pod nazivom ”Sloboda zvuka” i s podnaslovom “John Cage iza željezne zavjese”, ne bi li - fotografijama, filmovima, novinskim napisima, plakatima i umjetničkom ostavštinom - pokazala bjelodanu činjenicu o tome kako se u “socijalističkom kvartu” jednako uzbudljivo živjela nova umjetnost. Doduše, tajno i privatnim kanalima, manje medijski eksponirano i pod svojevrsnom cenzurom. Uz iznimku događaja koji su pokrivali širi društveni interes, poput Muzičkog bijenala u Zagrebu ili varšavskog Jesenskog festivala.
Na oba je bio nazočan ”antiglazbenik” sa Zapada, najprije u Zagrebu početkom svibnja 1963., a nešto više od godinu dana poslije u Varšavi, u rujnu 1964. Na zidu Ludwig muzeja stoji opći informativni tekst u kojem piše kako se u Zagrebu sastao s članovima grupe Gorgona jer je svoju muzičku strategiju smatrao analognom vizualnim umjetnostima.
Medijska umjetnost
Proveo je, prema riječima slikara Marijana Jevšovara, nezaboravnu noć u domu Ive Gattina nakon što je dirigirao noćni koncert eksperimentalne muzike u Koncertnoj dvorani Istra. Početkom šezdesetih, oba su hrvatska umjetnika djelovala u sjeni, ponajprije zbog suženog kruga istomišljenika, a potom i zajednice koja nije imala sluha za praksu “lišenu sadržaja”. U doba medijske umjetnosti koju je karakterizirao prefiks “anti”, Cageov stav i muzička praksa djelovali su stimulativno na autore koji su informacije dobivali na kapaljku.
Bez obzira na to što je bivša zajednica slavenskih naroda (ex-Jugoslavija) bila otvorenija spram noviteta sa Zapada. Jevšovar je na mađarskoj izložbi, među ostalim, predstavljen slikom “Siva površina”. Platnom koje je početkom svibnja 1963. s uvažavanjem gledao američki avangardni muzičar tvrdeći kako je “prljava” površina za sva vremena jer je u stanju podnijeti različite oblike društvene nepravde.