Zagreb i Nexe odlično guraju u Europi. Dobro je vidjeti njihove vrhunske predstave tijekom vikenda. One vraćaju nadu u hrvatski klupski rukomet koji je odavno vrlo zapostavljen, a koji i dalje nastavlja slati poruke vrijedne budućnosti. Zašto se svi kunu u sport, a nitko taj silni trud koji se u njega ulaže doista ne prepoznaje onako kako on to zaslužuje. Zašto se priča da nemamo trenera, kada toliko igrača svakodnevno izlazi na veliku scenu. Pa, nisu se valjda svi ti igrači sami stvorili i naučili. A dok nema poštovanja te vrste, cijeli će nam sport biti premrežen nekim kriterijima s kojima sport nema nikakve veze.
Dakle, u subotu se “neki” Moreno Car poigravao s nositeljima olimpijskog, svjetskog i europskog zlata (Olsen, Häfner, Ugalde). U poigravanju su mu se pridružili Marin Jelinić, Marko Buvinić, Marin Šipić, Ivan Vida, Mario Tomić... U nedjelju su u Parizu otpor najmoćnijoj momčadi na svijetu pružili Matej Hrstić, David Mandić, Filip Vistorop, Luka Mrakovčić, Ivan Sršen, Valentino Ravnić... Prije toga razbili su prvaka zemlje svjetskih prvaka. U Europi kriterije danas postavljaju Luka Cindrić, Manuel Štrlek, Mirko Alilović, Marin Šego... Meškov nose Sandro Obranović i Šime Ivić, Celje nose Kristijan Bećiri i Josip Šarac...
Moreno Car
Valterovi vratari
Sjeća li se itko da su ti dečki prošli kroz hrvatsku Premijer ligu ili Ligu Bosne i Hercegovine u dresu “nominalno” hrvatskih klubova, da su tamo rasli uz “neke” trenere, dobivali prilike, i pita li se itko što o tome misle ti ljudi koji su uložili sebe da imamo takve rukometaše. Kako je njima?
Znali li netko da je Moreno Car stasao uz Abasa Arslanagića, da mu je Dinko Đanković dao priliku kao i Obranoviću i Mandaliniću i Cindriću. Zna li netko kako je Marko Buvinić rastao uz Sašu Ilića. Zna li netko za Zdenka Grbavca ili Silvija Ivandiju koji su na veliku scenu uveli Mandića, Šarca, Hrstića. Zna li tko da je Vistorop prošao Metković, da je u Mostaru kod Zdravka Medića dobio priliku narasti. A da danas u tom Mostaru ima jedan drugi Marić...
Sjeti li se itko da je Jelinić naučio sve u Metkoviću, Ravnić u Umagu, Tomić u Sisku nešto ranije, da su Sršen i Šipić nakon prvih domaćih epizoda u Metkoviću i Splitu bili dio Varaždina s Ivandijom. Zanima li nekoga zašto su Butorac, Vida, Pavlović narasli kroz Dubravu koju je vodio Horvat, a u kojoj danas rastu uz Šolu Ivanković, Godec, Grahovac... kao što u Sesvetama uz Dominikovića s pravom prilikom rastu Bahtijarević, Strbad. Zna li tko da je Zamet ponovo počeo rasti s Nedeljkom Lalićem, da je Bećiri uz Dunata rastao u Kozali kao Jaganjac i Lučin nakon njega, da Matošević u Rijeci ima ponovo prave vratare.
Promocija znanja
Zar stvarno netko misli da je sve to slučajno i nastalo samo tamo gdje se pokazuje kao vrhunski. I otkud pravo reći da nemamo trenera, a da pritom tim trenerima ne daju sustav u kojem će promovirati svoje znanje. I tko se onda može čuditi da svaka prva prilika vani vrijedi više nego ijedna doma.
Najlakše je reći i čuti da rukomet ne treba brinuti za svoju budućnost, ali nažalost zašto je to tako malo koga zanima. Ako je neka afera to da, ako je reprezentacija to da, čak pod cijenu da se napiše da je rukomet zanimljiv samo u siječnju, ali ako je stvarnost - to ne. A tako je to ustvari. U životu i svakodnevici u kojima kriteriji ne postoje i svi se kuže u sve kako njima paše, nema pomoći.
Najveća naša snaga
I zato je lijepo vidjeti da Zagreb i Nexe rade stvarnost i da sve te priče imaju pozadinu koja je ustvari najveća snaga hrvatskog rukometa. Nekad se čini da je to reprezentacija. I jest, samo ne treba zaboraviti da bez toga ne bi bilo ni ovakve hrvatske reprezentacije. Ma kome pričati, kada i onako nitko neće i ne želi čuti. Radiš svoje, gradiš i čekaš... I ne daš dobronamjernima ni blizu. Što će, kada je i tako sve to slučajno. To ne kuže, doduše, ni svi u rukometu. Mladi su, naučit će.