Cijela Hrvatska od danas će ponovno disati s rukometašima na Europskom prvenstvu u Austriji i Švedskoj. U ritmu rukometa kod nas se uobičajeno živi od siječnja do siječnja.
Tada nam je rukomet najveći i najvažniji, tada svi postanu stručnjaci za obrane 6-0, 5-1 ili za igru bez golmana, kad izbornik mora mijenjati, koga na krilo ili na lijevog vanjskog.
Službeno spadamo među tri najveće rukometne nacije uz Francusku i Dansku, a kad to usporedimo s njihovim uvjetima, pa još onima u Njemačkoj, Španjolskoj, Švedskoj, Norveškoj, Mađarskoj ili Austriji kao domaćinu Eura, onda to spada u još jednu kategoriju čuda “vjerovali ili ne”.
Teško je to logički objasniti nekome tko pogleda “premijerligaške” utakmice u školskim dvoranama u Našicama, Bjelovaru ili Umagu, otkud je potekao naš Mago di Umago, kao što je strancu koji zaluta na utakmicu u Zaprešić ili Kranjčevićevu izlišno objašnjavati da gleda “prvoligaški spektakl” u zemlji nogometnih viceprvaka svijeta.
Svejedno, Hrvatsku svi prepoznaju po rukometnim uspjesima, a u SN-u to najbolje osjećamo, jer rukomet se po zanimanju i strasti naših navijača jedini može mjeriti s nogometom.
Mladi će od danas ponovno među rukometašima tražiti svoje sportske uzore i idole, mnogi će htjeti postati novi Duvnjaci, Cindrići, Karačići, Mandići ili Mamići, i to vrijedi puno više od svih medalja.
Nažalost, neće uzviknuti “Štrlek” kao što je uz njegovo ime stasala generacija djece u proteklom desetljeću. Manuel Štrlek debitirao je u hrvatskom dresu baš na EP-u u Austriji 2010., lansirao ga je Lino Červar, i Hrvatska se tada vratila sa srebrom iz posljednjeg velikog finala koje je odigrala, a mladi Štrlek je bio uvršten u sedmorku prvenstva.
Od Austrije do Austrije, od uzleta do deset godina kasnije pada u nemilost i neslavnog oproštaja od reprezentacije sada već tridesetjednogodišnjeg lakonogog krila.
Osvajao je Štrlek od Austrije do Austrije i olimpijske i svjetske medalje, bio proglašen i najboljim rukometašem Hrvatske i sad je neslavno završio kao “Červarov Nikola Kalinić”.
Štrlekova je uloga u nacionalnoj vrsti bila bitnija od Kalinićeve među Vatrenima, to nije za usporedbu, jer Štrlek je puno više zadužio i značio reprezentaciji od Kalinića, ali poanta je da su obojica morala biti odstranjena da bi se sačuvala kohezija i zajedništvo momčadi. I da bi se znalo čija je glavna i posljednja u nacionalnoj vrsti - isključivo izbornikova.
Momčad mora biti ispred ega i interesa svakog pojedinca, odluke donosi izbornik i tko to ne prihvaća, nije mu mjesto među izabranima.
Zlatko Dalić s tom je postavkom gradio rusku priču, inzistirao na tome da je svatko dužan zatomiti svoj ego u funkciji momčadi, da je 23. igrač važan kao i onaj prvi i na kraju je morao povući iznuđeni potez zbog Kalinićeve samovolje i bahaćenja.
Izgubio je bitnog napadača, a dobio homogenu momčad i svjetsko srebro. Što je sve izgubio i gdje je otad završio Nikola Kalinić, ne treba docirati.
Zlatko Dalić tu je epizodu zaključio samo jednom rečenicom: “Nisam sretan zbog toga, to je moj poraz, ali trebam samo spremne igrače koji će se podrediti momčadi.” Kalinić se oglušio i na kasnije apele “Nikola je na potezu” o mogućem povratku, više ga nema na mapi ni u klupskom nogometu i možda će jednom shvatiti koliko ego može skupo koštati.
I Lino Červar u Austriju je otišao s Dalićevim postulatima, u reprezentaciji traži obiteljsko zajedništvo, ne potencira objektivne probleme s ozljedama: “Ne žalim za onima koje nemam, vjerujem u one koje imam”, a na Štrleka je također potrošio jednu rečenicu: “Puno smo razgovarali, žao mi je, to je njegova odluka.” I dobio je najčvršću podršku - vrhovni boss Zoran Gobac jasno je poručio da rukometna obitelj stoji iza Červara i čuva ga do zasluženog oproštaja na Olimpijskim igrama.
Izbornik koji je svjetski i olimpijski prvak, s još četiri svjetska i europska finala, takvo povjerenje i respekt apsolutno zaslužuje. Jer Červarova je zasluga i to što je siječanj Hrvatima odavno vatreni rukometni mjesec, siječanjske euforije krenule su upravo u Lino eri.
Uza sav respekt i poštovanje Štrlekovih deset godina u nacionalnom dresu, upravo zbog svega koliko se davao i žrtvovao u reprezentaciji, brzopleto je prokockao veliko desetljeće okruniti nastupom na svojim trećim Olimpijskim igrama. Šteta, njemu će najteže biti pratiti siječanjske drame u Austriji i, dao Bog, u borbi za medalje u Švedskoj.