Prije svega treba čestitati igračima na uspjehu jer igrati finale i vratiti se kući sa srebrom je velika stvar. Time treba zatvoriti priču jer naš nastup na Europskom prvenstvu definitivno zaslužuje pozitivnu ocjenu. Mislim da je reprezentacija izvukla maksimum, igrači su iskoristili neke okolnosti i na tome im se mora čestitati.
S druge strane poraz u finalu je najteži za svakog sportaša jer na posljednjem koraku ne uspiješ u onome čemu si težio. Tako bi i naša pobjeda u finalu zaokružila cijelu priču, sa zlatom bi ona definitivno dobila na težini. Ne sumnjam da je igračima najteže jer pravi sportaši, što su oni pokazali da jesu, uvijek žele otići do kraja. Ne igraju se finala svaki dan. Uostalom, ovo je bilo prvo finale za našu reprezentaciju nakon 10 godina, a ujedno nikad u povijesti nismo osvojili europsko zlato. I za tim treba žaliti jer u suprotnom bi to značilo oda si se pomirio s time da ne možeš bolje. A sigurno je da uvijek može bolje kad ne osvojiš zlato.
Pobjednici 48 sati
Ja to gledam iz perspektive sportaša, koji žive od pobjede do pobjede. U pobjedi možeš uživati samo do prvog poraza jer ni deset pobjeda ne može izbrisati loš osjećaj jednog velikog poraza. Upravo to one vrhunske gura naprijed, tjera ih da budu još bolji, da maksimalno iskoriste sav svoj potencijal.
Mi smo u Stockholmu bili pobjednici 48 sati, ali polufinale protiv Norveške trebalo je zaboraviti što prije. Igrači moraju biti svjesni da u takvim situacijama mogu uživati sat ili dva, ne više od toga jer čim prije se fokus treba prebaciti na sljedeću utakmicu. Vjerujem da je veliki broj igrača to znao, doživio, ali mi smo opet u finalu izgledali prazno. Upitno je jesu li svi igrači bili na svom maksimumu, što je potrebno za finale. Za tim mogu žaliti.
Nismo protiv Španjolske bili na razini koju smo pokazali s Norveškom. Nedostajala je ta jedna nijansa koja čini prevagu, ono što smo imali u najvažnijim utakmicama na turniru. Protiv Njemačke, onoj prvoj sa Španjolskom i onda Norveškom smo pokazali do možemo te smatram da se moglo napraviti više kako bismo i u finalu bili na toj razini. Samo bismo tako dobili konačnu satisfakciju.
To sve govorim iz perspektive igrača kojima je najteže. Ponavljam, šansa za zlato se ne ukazuje često i mora se napraviti sve da je iskoristiš.
Nedostajao nam je u finalu Luka Cindrić, to nije sporno, ali nije ga bilo ni u polufinalu pa smo dobili. Naravno da bi svi voljeli kraj turnira dočekati u savršenom stanju, što u praksi nije čest slučaj pa je potrebna adaptacija, izvlačenje unutarnjih rezervi. Zato ne mislim da je izostanak Cindrića bio problem, već možemo govoriti o tome da je baš svaki igrač mogao dati nešto više. Tu oni moraju biti iskreni prema sebi jer ako kažu “dali smo sve”, to znači da ni nećeš nikad otići do kraja s obzirom na to da to “sve” nije bilo dovoljno. Na kraju te nitko ne pita za razloge, gleda se samo jesmo li mogli. A nesumnjivo smo mogli.
Dobra je to pouka, iskustvo za igrače koji se pojedinačno moraju znati pripremiti za finale. Na kraju prvog kruga sam se osvrnuo na to kako postaje na putu do cilja moraš shvatiti baš tako, ne slaviti previše pobjede. Iako je razumljivo da onu protiv Norvežana proslave malo burnije. Na žalost je to ostavilo traga na igračima, nisu se uspjeli napuniti energijom za posljednji korak. Siguran sam da je većina igrača shvatila o čemu je riječ i da neće ponoviti greške za neko sljedeće finale.
U rukometu svake godine imaš jedno veliko natjecanje, u olimpijskoj i dva, a radi se o sustavu spojenih posuda. Sve je povezano jer su, evo, Španjolci osvajanjem europskog naslova osigurali nastup u Tokiju. Zato nisam pobornik teorije po kojoj na velikim natjecanjima slažeš nešto za budućnost. Po meni za reprezentaciju uvijek moraju igrati najbolji u datom trenutku. Zbog puno natjecanja će pak svatko dobiti priliku, svojim igrama isprovocirati izbornika da ga pozove. Igrači se ne stvaraju u reprezentaciji, već u klubovima. Sad su pred nama olimpijske kvalifikacije za koje ne možemo biti sigurni da ćemo biti u najjačem sastavu jer su na rasporedu odmah po završetku klupske sezone. Tamo nas s domaćim Francuzima čekaju Portugalci i Tunižani te definitivno ne možemo tamo otići potpuno mirni. Mi tamo moramo imati najbolje i najspremnije igrače.
Naravno da Šarac ne može imati doprinos kao Duvnjak ili Karačić, ali svaki igrač mora dati nešto. I tako treba razmišljati prije kvalifikacija, čekati kako će se stvari razviti i odlučiti se za najbolja rješenja kad za to dođe vrijeme.
Teško mi je govoriti o nedostacima u našoj reprezentaciji jer mi smo s po jednim desnim bekom i lijevim krilom, odnosno bez alternacija za Stepančića i Mandića došli sve do finala u kojem nas je jedna lopta dijelila do drukčijeg ishoda. Što uopće znači da nam netko nedostaje? Može ti nedostajati samo netko tko se već dokazao, a svi takvi su bili na Europskom prvenstvu. Ono što nama nedostaje je jaka Hrvatska liga, fale nam klubovi, veća proizvodnja igrača koji bi onda stasali kod nas. Ne govorim tu samo o mlađima, već i o iskusnijima s određenom kvalitetom, od kojih mladi mogu učiti, na taj se način razvijati.
Iako se mi već jako dugo držimo u vrhu ili blizu njega, ovo srebro nam je tek treća medalja u posljednjih osam godina, odnosno u dva olimpijska ciklusa, dok smo od svjetskog zlata u Portugalu 2003. do olimpijske bronce u Londonu 2012. osvojili ukupno devet medalja. Kako god stvari postavili, činjenica je da smo u padu. Da bi se to promijenilo moramo pronaći sposobne ljude da dignu naše klubove.
Bez zavaravanja
Stoga ne bi bilo dobro da nas ovo srebro zavara jer, recimo, Francusku i Dansku se ne smije promatrati kao reprezentacije bez budućnosti. Dapače, ne sumnjam da će već na OI biti ozbiljni kandidati za medalju. Imamo onda Španjolce i Norvežane, koji su zadržali kontinuitet dobrih rezultata posljednje 2-3 godine.
Meni je pak ovaj turnir bio vrlo zanimljiv zbog Portugala i Mađarske, dvije zemlje koje puno ulažu u rukomet i kojima se to vraća kroz reprezentacije. Mađari su promijenili mentalitet, igraju drukčije nego prije kad su puno puta znali ostati kratki u najvažnijim trenucima. Što se tiče Portugalaca, kod njih se vidi napredak zbog iskoraka klubova, prije svega Porta koji igra Ligu prvaka.