Iako nismo pobijedili, odnosno remi je odgovarao Španjolcima, činjenica je da smo do polufinala došli bez poraza. I to je sjajna vijest. Pritom nije teško pogoditi tko je iznio posljednju utakmicu. Tko drugi nego Igor Karačić. Ponovo je odigrao nestvarno. Njegove izvedbe protiv Njemačke i Španjolske vrhunac su u sportu. Na turniru za koji fizički moraš biti maksimalno spreman, a mentalno još više, te znajući da je on prije početka bio ozlijeđen, odnosno izlazio iz ozljede, radi se zaista o nestvarnoj razini. Ako još jednu utakmicu ili obje do kraja bude takav, radit će se o malom čudu. Makar je Karačića teško nazvati iznenađenjem s obzirom na to da se od njega očekuje nešto slično, samo je mene fascinirala razina. Ponovno je pokazao ono što sam uvijek znao da ima, karakteristike vrhunskog sportaša koji nikad ne želi izgubiti.
Protiv Španjolaca je bio u ritmu da zabije deset golova, pokazao je ono što je uvijek potrebno za veliki momčadski rezultat. Da pojedinci probijaju svoje granice. On je to učinio, pogotovo zato što je protiv Španjolske odigrao još bolje nego protiv Njemačke, a već je u toj utakmici bio fantastičan. Rijetki su igrači u stanju probijati svoje granice kad je to najpotrebnije, pa opet se ne može isključiti da Karačić već u sljedećoj bude još bolji.
Taktička disciplina
S druge strane, može biti zabrinjavajuće previše se osloniti na to da će on biti na istoj razini u polufinalu, odnosno treba imati druge opcije, ostali moraju pokušati probiti svoje limite ili barem doći do njih. Jer mi imamo još i Duvnjaka, koji se do sada na turniru također puno potrošio, pa uvijek ostaje sumnja može li se uz takvu potrošnju izdržati do kraja. Tu imamo rezervi u Cindriću, koji dosad nije bio na očekivanoj razini, odnosno dao sve ono što posjeduje, vjerojatno i zbog ozljede.
Cindrić nam treba jer on s Duvnjakom i Karačićem pokriva dvije pozicije u vanjskoj liniji. Ali istodobno se okolnosti mijenjaju, nisu ni Norvežani u idealnoj situaciji, njima je zbog ozljede otpao desni vanjski. Bitno je osmisliti neku B varijantu, pronaći nekoga iz drugog plana. Bio to Mamić ili neki drugi bek iz rotacije, važno je imati širinu.
Norveška na oba kraja terena igra vrlo agresivno. Oni vole agresivan rukomet i trku, ali je pitanje kako će se postaviti protiv nas, hoće li nas pokušati lomiti ritmom ili taktički smanjiti broj napada, fokusirati se na manje golova, tražiti realizaciju na punu zonu. Sigurno je pak da će barem u jednom dijelu utakmice biti vrlo agresivni i tražiti golove iz tranzicije. Oni to rade po navici.
U takvoj postavi mi moramo imati taktičku disciplinu, napadati punu zonu bez sumnjivih dodavanja i šuteva jer tako smanjuješ mogućnost tehničkih pogreški. I ne radi se o tome da “piliš” okolo, zadržavaš loptu, kupuješ vrijeme, nego da tražimo situacije u kojima onda treba ulaziti u realizaciju, ne bojati se promašaja. Ključna je agresivnost i svjesnost da nakon šuta odmah moraš zatvarati njihovu tranziciju. Od svakog igrača u tom se segmentu treba tražiti koncentracija svih 60 minuta jer doslovno svaki gol može biti presudan.
Protiv Norvežana samo kontrolom napada možemo graditi stazu za pozitivan rezultat jer bez toga nećemo imati ni kontrolu obrane s obzirom na to da su oni najjači u tranziciji.
Nema ‘alibi igre’
Kako to postići? Primarno agresivnošću, za koju je, pak, potrebna svježina, rotacija Karačića, Duvnjaka i Cindrića, veći doprinos Stepančića i Mamića, koji se ne smiju bojati odgovornosti. U krajnjoj liniji sport to traži, moraš preuzeti odgovornost. Bilo kakva “alibi igra” neće proći jer ne možemo računati na to da će Karačić ili Duvnjak zabiti deset golova. Uostalom, protiv Španjolaca nije nije bilo dovoljno ni Karačićevih osam, pogotovo zato što će se Norvežani, uz Duvnjaka, sada fokusirati i na njega. Pa će biti prostora za ostale koji onda samo moraju biti igrači, napraviti ono zbog čega su tu - uzeti šut, odigrati obranu, istrčati...
Na drugoj strani bit će i dosad najbolji igrač turnira. Sander Sagosen igra s tolikom energijom, pun je motiva, snage, vidiš da iz njega sve isijava kad istrči na teren, od pozitivnog stava do želje za pobjedom. Ali ja Sagosena ne bih posebno branio. Zatvarati ga ili udvajati, može biti kontraproduktivno jer on je i najbolji asistent Europskog prvenstva. Branio bih ga kao i sve druge igrače, ostavio mu njegove šuteve i limitirao ostale. Ne može nas Sagosen sam pobijediti.
Uvijek je ključan kolektiv, jer što ti vrijedi da, recimo, Karačić zabije 15 golova, a obrana ti nije bila dovoljno dobra da primiš manje od protivnika. Poanta se zna. Definicija igrača je da budeš na gornjoj razini svojih mogućnosti u kontinuitetu, ponavljaš ono što radiš dobro. Oscilacije nisu karakteristika gotovih igrača, nego onih u razvoju ili nedefinirane kvalitete.
Ako govorimo o mentalnoj pripremi za polufinale, definitivno se mora izbjeći pitanje “što ako izgubimo”, razmišljanje da je poraz kraj. Pred nama su dvije utakmice i turnirski sustav je takav da do posljednje moraš držati tenzije. Naravno, uvijek moraš težiti tome da budeš prvi, ali ideš utakmicu po utakmicu. Ono što slijedi je polufinale i stoga je najvažnije, ali ne smije se do kraja isprazniti bez obzira na ishod jer u svakom slučaju sljedeća će utakmica - za zlato ili medalju - biti još važnija.
U drugom polufinalu, prema svemu prikazanom do sada, Španjolci imaju veću šansu za pobjedu. Međutim, Slovenci su u zanimljivoj situaciji, protiv Norveške su s osiguranim plasmanom u polufinale odigrali rasterećeno, izbornik Vranješ je odmarao cijelu prvu postavu, što pokazuje da im je bilo svejedno s koje će pozicije u završnicu. Djeluje mi da tako grade sigurnost, fokusiraju se na sebe, imaju viziju kako doći do velikog rezultata. Od Norvežana su, očekivano, izgubili jer se samo potvrdilo da imaju slabije rezervne varijante na rosteru.
Nije Francuska u krizi
Kako se bliži kraj turnira, moram se osvrnuti i na ono što se dogodilo znatno prije, ispadanje Francuza i Danaca još u prvom krugu, što se počinje karakterizirati kao kriza. Iako je daleko od toga jer Francuska ni na koji način nije u krizi, imaju reprezentaciju s velikim brojem igrača u naponu snage, pokriveni su na svim pozicijama i na svakom sljedećem natjecanju može se boriti za medalje. Tu im se dogodio splet okolnosti, nezgodan ždrijeb u kojem su na startu izgubili od Portugalaca, reprezentacije koja je u stanju svakog iznenaditi, s tim da nema kontinuitet potreban za medalju. Zato će Portugalci igrati za peto mjesto, dok bi Francuzi sigurno bili u borbi za medalje da su prošli taj prvi krug u kojem im se puno toga krivo poklopilo.
Ponekad možeš biti najjači i ne osvojiti, a možeš i iskoristiti splet okolnosti pa sa sumnjivom kvalitetom otići do kraja. U rukometu svake godine ima barem jedno veliko natjecanje pa je puno čimbenika koji odlučuju o uspjehu. Ali u konačnici je najvažniji kontinuitet.