Mike Hewitt/Getty Images)
Getty Images

PIŠE R. MATTEONI

ANALIZA EP-A KOJE JE MNOGE RAZOČARALO Euro 2016. je ponudio - drugačiji nogomet

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.07.2016. u 12:56

  • Nakon 51. utakmice Eura 2016. pala je zavjesa na prvi turnir sa 24 sudionika. U mnogim osvrtima na kontinentalnu smotru primjetni su kritički tonovi pomiješani s razočaranjem viđenog nogometa. U sferi dojmova, kategoriji kojoj pripada i doživljaj igre, prevladava teza o dosadnosti natjecanja. Ključan uzrok tom stavu je proširenje turnira i posljedično smanjivanje kvalitete te navodni manjak neizvjesnosti. Iako, neizvjesnosti je bilo kao rijetko kad…

    Takvi su doživljaji uvijek podložni raspravi. Prije četiri godine na Euru u Poljskoj i Ukrajini, u 31 utakmici postignuto je 76 pogodaka, prosjek od 2,4. Na ovom turniru u 51 utakmici realizirano je 108 pogodaka, prosjek je 2,1.

    Je li veći broj golova, šansi i slično, pokazatelj atraktivnosti i kvalitete igre, retoričko je pitanje koje se često sudara s uzvratnim upitom-stavom onih stručnjaka koji misle da je brojniji skor golova i šansi samo naznaka nekvalitetnog učinka momčadi i pojedinaca.

     

    Taj dualitet može se promatrati kroz borbu dvije vječne filozofije nogometa, simbolizirane protekle dekade u likovima i djelu Josea Mourinha i Pepa Guardiole. Prvi je forsirao igru sa što manje rizika u obrani te brzu (polu)kontru. Drugi je predstavnik onih koji se drže ofenzivnog nogometa kao prioriteta svoje doktrine. Svatko se sukladno mogućnostima i gardu pronalazi u te dvije filozofije. Uspjesi Barcelone i španjolske reprezentacije odavali su sličnu doktrinu i nametnule ideju atraktivnosti, iako je mnoštvo poklonika nogometa, osim navijača pobjednika, vremenom te verzije tiki-take (posjeda lopte) doživljavalo monotonim.

     

    Ovaj Euro zaokružio je tezu kako je umanjivanjem moći Barcelone (rasipanjem moćne generacije) i europskim neuspjehom Guardiole u Bayernu oslabjela jedna vrsta nogometa koji je promicao ofenzivu, najtežu taktičku obvezu struke. Neuspjeh Španjolske u Francuskoj, kao i ispadanje pobornika više tehničkog nogometa (Njemačka, Hrvatska…) drži se znakom da je Europa u novoj fazi kada dominira drugačiji, pragmatičniji nogomet. Onaj isti nogomet koji se masovno (i medijski) slavi kada Ranierijev Leicester osvoji naslov u Premiershipu, Simeone pobjeđuje s Atleticom ili Conte dominira s Juventusom.

    Taj nogomet, čvrste obrane, tzv. kontroliranog nogometa, sa što manje rizika i vrebanje šansi iz protuudara ili prekida, to je deja vu doktrine Josea Mourinha s kojom je slavio u Portu, Chelseaju, Interu i dijelom u Realu. To je i nogomet koji je Fernando Santos ponudio na Euru, ali ne samo on, nego većina izbornika. To je nogometni trend, jer se u ovoj eri pokazuje isplativijim od svetog grala napadanja. I trajat će dok neki novi stručnjak ne prodrma Europu nekom novom verzijom moćne ofenzivne igre.

    Zato je Euro 2016. ponudio drugačiji nogomet. Bolje rečeno trenutačnu prevlast jednog u odnosu na drugi na vagi dvaju pristupa igri.

    Iz drugih medija