Nerijetko se čini da živimo svijet beskonačne trke za materijalnim dobrima i lukrativnim statusima. Možda je i to razlog što obične ljudske priče, emotivne bure suza ili sreće, izazivaju globalnu empatiju.
Francuski Euru u tom je kontekstu pokazao puno toga. Suze Darija Srne za ocem senzibilizirali su javnost širom svijeta. Suze odraslog francuskog navijača kojeg spontano tješi dječačić u portugalskom dresu dirnuo je svakog koji je pogledao tu snimku. Sreća jedne male zemlje kao Island doživljavala se kao kolektivna sreća dobrog svijeta...
Na taj Euro Cristiano Ronaldo došao je kao ‘onaj’ CR7. Igrač koji je globalno najslavniji. Igrač koji je doživljen kao stroj za postizanje golova, kronično gladan osobnih rekorda i priznanja, nezasitan po pitanju pobjeda i posljedične javne pažnje. CR7 je i iznimno bogata osoba. Trenutačno najviše zarađuje od svih sportaša na svijetu. CR7 je i osoba koja se doživljava simbolom glamura, mondenih destinacija i zabava, osoba s kojom se povezuju poznate ljepotice širom svijeta. Uvjerljiva je teza kako je upravo to glavni razlog što se doživljava s puno animoziteta, kao lik koji iritira arogancijom, samodopadnošću, sebičnošću i težnjom (nemogućoj) da se pokazuje savršenim.
Nadjačalo je to sve dobre strane 31-godišnjaka i kada je shvatio da teško može promijeniti tijekove virtualnog svijeta oko sebe, jednostavno se pomirio da neće biti dovoljno poštovan, da ne kažemo voljen.
S takvim osjećajima Ronaldo je stigao u Francusku. Njegova mantra kako mu za sreću nedostaje još trofej s reprezentacijom tretirala se uglavnom kao trendovska najava velikana svjesnog da mu se ti snovi teško više mogu ostvariti. U prvim utakmicama Eura sva je ta plastičnost oko Ronalda samo ojačana. Niti je briljirao, niti je Portugal bio uvjerljiv. Malo je tko obraćao pažnju na njegove fizičke tegobe, gotovo kronične s desnim koljenom, a pogotovo na njegovo ponašanje na terenu.
Modrić, Bale i Messi
Držalo se da je svjestan svojih limita htio pokazivati da se trsi i u defenzivi te je gestikulacijama jačao dojam da se liderski brine o momčadi. Onda su uslijedili atraktivni golovi (s Mađarima), pa oduzimanje lopte suparniku u obrani, za kontru koja je donijela četvrtfinale (protiv Hrvatske), pa ‘air jordan’ gol protiv Walesa i ulazak u finale. Usporedo je Ronaldo prvo tješio Modrića, a onda Balea. Činio je to na terenu, a potom i u svlačionicama.
Dok se svijet suočavao sa mučnim danima Lea Messija, koji je prvo izgubio finale Copa Americe promašivši penal te najavio oproštaj od reprezentacije, a potom je doživio šok presude zbog utaje poreza, Ronaldo je javno branio svog sportskog suparnika. Pozvao ga je da ne odustane od reprezentacije jer je prevelik igrač i prevažan za Argentinu.
- Mediji me žele svaditi sa njim, ali ja ga silno poštujem i smatram prijateljem.
Ronaldo je u nedjelju ostvario još jedan nogometni san. Možda jedini koji mu je ostao. Osvojio je trofej s Portugalom. U Parizu, kojeg li paradoksa, prvo je doživio ogromno razočaranje i bol, kada mu je Payet zakvačio koljeno. Od te 9. do 24.minute činilo se da očajnički odgađa gašenje i posljednje nade da bi mogao svojoj zemlji donijeti toliko željeno slavlje.
Plakao je Ronaldo odmah nakon duela s Payetom jer je dobro znao kakva je to bol u koljenu. Plakao je i kad je legao na nosila i izašao s terena. Možda je upravo u tom trenutku, kažu 1,5 milijardi gledatelja širom svijeta, upoznalo običnog smrtnika po imenu Cristiano Ronaldo. Onog koji ne može pobijediti prirodu stvari. Onog koji nije stroj koji će prkositi ozljedi i neće hladan kao statua doživjeti muku. To su trenuci kada se svatko stavlja u kožu onog čiju muku gleda. Trenuci u kojima je čovjek, ma kako dobar u nečemu bio, samo čovjek od krvi i mesa.
Skakao, plakao...
Do kraja utakmice Ronaldo je bio sve samo ne ‘onaj’ Ronaldo. Skakao je na klupi, u tenziji utakmice udario bi suigrača i onda se kao malo dijete ispričavao, trčao do linije, bodrio suigrače, držao presing na izborniku...
- Kad sam ulazio Cristiano mi je kazao da budem hrabar i da ću sigurno dati gol! - kazao je strijelac povijesnog gola za Portugal, Eder.
Kad se dogodilo, gotovo su svi više gledali i snimali Ronaldove reakcije. Kad je sudac odsvirao kraj, dok su svi pojurili na travnjak, on nije više znao gdje bi, naposljetku je legao nedaleko klupe, plakao i odao euforično stanje u kojem čovjek još nije svjestan da mu se san ostvario.
Tako to, eto, ide u životu. U najvažnijoj večeri doživio je gotovo najteži udarac karijere. Onda se, dok je bio izvan terena u muci, dogodio najljepši doživljaj otkako igra nogomet. Toliko puno je dao za uspjehe svojih momčadi, ali nekako je uvijek to bilo nešto sporno, jer je on u pitanju.
Na ovom EP njegovi su doprinosi bili u tretmanu prosjeka. No,kad je najmanje dao za povijesni doseg u finalu, dobio je najviše. Ne samo u nogometnom smislu, nego u ljudskom kontekstu. Kakvi paradoksi.. Svijet je vidio napokon (i) Cristiana Ronalda. Znalo se da je fantastičan nogometaš, jedan od najboljih u povijesti, ali eto, sada se vidjelo da je ‘samo’ čovjek, satkan od vrlina i mana, nadasve emocija, kao i svi obični smrtnici. Možda je taj doživljaj CR-a u Francuskoj njegov najveći i neočekivan osobni trofej.