Portugal
REUTERS/Carl Recine / REUTERS

PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ

EVO TKO JE PRAVI POBJEDNIK EURA Ideja donijela profit od 830 mil. eura i gnjavažu od nogometa

AUTOR:
    • Dražen Krušelj

  • OBJAVLJENO:
  • 13.07.2016. u 23:31

  • Portugal je upisao samo jednu pobjedu nakon 90 minuta. Da je u pitanju ligaško natjecanje, imali bi samo devet bodova nakon sedam utakmica

    Jeste li čuli onaj o trenerskom seminaru na koji je Uefa pozvala eksperte da objasne kako zaustaviti šampionski Portugal pa ga brže-bolje otkazala shvativši da kvalificiranih predavača ima za dva semestra? I da se pritom ne odazivaju na “vau” prezimena poput Ferguson, Lippi ili Bielsa, nego da su mahom “no name” treneri, Storck, Koller, Čačić i Nawalka?

    Ili vam je draži onaj kada su u Uefi poželjeli okupiti sve trenere koji su na vlastitoj koži osjetili snagu novog europskog prvaka pa ostali razočarani jer im se odazvao samo jedan - velški izbornik Chris Coleman?

    Dok analizira “herojski” portugalski put prema krovu Europe, a onda i razvodnjeni format Eura 2016. ili seriju mlakih i nesadržajnih utakmica tijekom natjecanja, čovjek posumnja da je Larry David ovdje umiješao svoje prste i zakopao nekakav spin-off serije “Bez oduševljenja, molim!”, nešto na temu nogometnog jet-seta u blago parodijskom ključu.

    U Uefi, jasno, ne bi sa simpatijama dočekali ovako upakiranu recenziju njihova blockbustera koji je na blagajnama upravo namlatio više od 830 milijuna eura prihoda, ali podsmijeh bi svakako provarili lakše nego optužbu da su pohlepom unakazili natjecanje koje je prije samo četiri godine bilo za prste polizati.

    Možda vam je promaklo, ali bilo je proteklih dana i takvih zaoštrenih kritika. I nisu ih izricali nogometni pikzibneri, nego ljudi prepoznatljivih biografija.

     

    - Turnir je bio nevjerojatno dosadan, a utakmice u skupinama čisti horor. Većinu sam gledao samo do poluvremena, za više od toga nisam imao snage - rekao je Lucien Favre u intervjuu za Der Spiegel.

    Švicarski trener izgradio je ime u Bundesligi gdje se jednom s Herthom (s Josipom Šimunićem na vrhuncu karijere) umiješao u borbu za vrh ljestvice prije nego što je reanimirao posustalu Borussiju Mönchengladbach i uveo je u Ligu prvaka. Sljedeće sezone vodit će Nicu u “le championnatu”. Premda ga prati glas uglađenog i odmjerenog džentlmena, sada se neočekivano ukazao kao frontmen pobune protiv Uefe.

    - Turnir sa 24 reprezentacije nema smisla. Kvaliteta igre bila je grozna, a igrači su kroz sezonu ionako prekoračili granice izdržljivosti, posebno na mentalnom planu. Ekonomska korist očito je postala važnija od igre i ne vjerujem da će se sljedećih godina odustati od logike u kojoj se sve svodi na biznis, biznis i biznis.

     

     

    Ako je Platinijeva politika proširenja slijedila agendu Europske unije, onda se integriranje kontinenta i jačanje solidarnosti, čak i u trenutku Brexita, pokazalo smislenim i opravdanim. Od golemog nagradnog fonda profitirat će u budućnosti i “grassroots” projekti u egzotičnim nogometnim zemljama poput Islanda ili Albanije, koja će onda sljedeću generaciju talenata proizvesti za vlastite, umjesto za švicarske potrebe. To je, međutim, i jedina laičkom oku vidljiva korist od proširenja.

    Ostali benefiti? Eksplozija prihoda od televizijskih prava je jedan, njega je ubrala Uefa. Drugi bi bio mogućnost da se kao trećeplasirana momčad u skupini prošvercate u sljedeći krug turnira, a od te se blagodati lijepo okoristio Portugal. Nisu pritom Santos, Ronaldo i Pepe nikome ništa ukrali, samo su se zgodno prilagodili okolnostima, ali još nisam upoznao živa čovjeka koji se stigao navući na taj oportunistički nogomet. Od sedam turnirskih utakmica, Portugal je šest zaključio neodlučenim ishodom i upisao samo jednu pobjedu nakon 90 minuta. Pogledajte taj učinak kroz ligašku dioptriju, primijenite na tren sustav bodovnog nagrađivanja i dobit ćete momčad iz sredine ljestvice koja nakon sedam utakmica na računu ima devet bodova i već osjetno zaostaje za liderom (primjerice, za Francuskom koja je dobila pet dvoboja uz dva remija).

     

     

    Razočaranje Eurom 2016. biva još dublje kada pod povećalo stavite estetiku, strategiju ili taktičke inovacije. Na jednom polu Eura 2016. tada ostanu rijetke stilski izbrušene momčadi, dovršene fizionomije i jasnog opredjeljenja: Njemačka koja uvijek želi dominirati, Italija s obranom od armiranog betona i obiljem shematiziranih napadačkih akcija, okomita i atraktivna Hrvatska ili Španjolska s unaprijeđenom verzijom tiki-take. Nasuprot uskom krugu “proaktivnih” reprezentacija stajao je cijeli čopor “reaktivnih” momčadi s jedinim ciljem da što dulje zadrže “nulu”, žrtvujući pritom sve što bi moglo mirisati na akciju i uzbuđenje.

    Spektakl koji je generirao gotovo milijardu eura prihoda na kraju je ispao tlaka i gnjavaža, “nevjerojatno dosadna” priredba prema riječima Luciena Favrea. Je li Uefa iz svega nešto naučila? Možda i jest. Hoće li reagirati? Ne, zašto bi, pa biznis upravo cvjeta.

    Iz drugih medija