Čudan je bio život između St. Etiennea i Bordeauxa. Živimo li u stvarnosti 20 minuta ili fatamorgani onih čudesnih 160. S Hrvatskom je to uvijek teško. S Hrvatskom, ruku na srce, nikad ne znaš na čemu si. No misliš si pa možda, nadaš se da je, ma guraš sam sebe - mora biti. Zaboraviš bakljadu, zaboraviš prekid i misliš samo na nadu. I snove. Baš - snove. Zažmiriš i sanjariš.
I onda se probudiš u Bordeauxu, onda pomisliš da je treća utakmica, s eksperimentalnom momčadi, zaboravljena, da smo topovska hrana velikana. I bila je. Prije utakmice. A onda, kada je Kuipers dao znak, onda je i nama, posljednjim skepticima, postalo jasno da ova Hrvatska zaista misli nešto ozbiljno. Muk u domovima, nada na ulicama i odjednom ne više strepnja, već očekivanje.
To je ono što dugo nismo osjetili na hrvatskom asfaltu. Nakon nekog vremena nismo se bojali, već smo očekivali. Remi, ali i pobjedu. S pet igrača “manje” Hrvatska je, između naoko slabašne Turske i nedokazane Češke, postala svjesna da jedna od najvećih deset pobjeda u povijesti nije nemoguća. Štoviše, Hrvatska je postala svjesna da je ovo tek jedna stanica puta. Hrvatska se, ako ćemo iskreno, sinoć napokon otresla velikog kompleksa ‘98!
Reprezentacija, a zajedno s njom i nacija, postala je svjesna da su oni Vatreni legenda, a da je napokon došlo vrijeme da se piše nova bajka. Od Zagreba, pa dolje do Dubrovnika, ili do Iloka i Pule, Hrvatska nije padala u potpunu ekstazu. Ne zato što je radni dan, ili zbog bojazni o neredima, ne zbog činjenice da je Njemačka već Hrvatskoj osigurala prolazak dalje. Hrvatska nije pala u opći trans zbog samo jednog razloga: ova Hrvatska, zajedno, ujedinjena s Vatrenima, vjeruje da osmina finala i ogromna pobjeda nad Španjolcima nije kraj. Štoviše, ona je početak. Puta koji naciju podsjeća na “onu’ 1998., Janicu, Gorana, putove u kojima je djelić svakog od nas vjerovao da se kraj ne piše u sredini natjecanja, već na samome kraju.
Hrvatska je itekako znala kako proslaviti trijumf nad Španjolskom, pucalo se, kupalo, pilo i veselilo svuda i posvuda, međutim jedan, makar jedan djelić sreće ostavljen je ispod jastuka, prije zadnjeg gutljaja pive. Da dočeka, prvo i osnovno, osminu finala. Prvo i osnovno. A potom, ma tko zna...
Hrvatska je jučer među narodom do kraja skinula masku nespokoja. Odjednom ona faza navijačke euforije više nije fantazmagorija. Odsad ova faza navijačke euforije ima stvarno lice. Realno, Hrvatska samo čeka novu utakmicu. I sprint na naslov. Da, ova Hrvatska budna sanja. Naslov.