U Splitu je odradio posao na vrhunski način. I nije da se baš to značajno primijetilo u analizama i doživljajima utakmica. No, uloga Marcela Brozovića u ovoj je Hrvatskoj krucijalna. Bilo je to tako i prije Rusije 2018., a etablirano je u ruskom pohodu. Kad govorimo o postruskoj eri, onda se najjasnije njegova važnost prepoznala u Bakuu. Tamo je, da podsjetimo, Hrvatska igrala neriješeno, a jedan od razloga je pad energije momčadi u drugom dijelu.
Da protiv Azerbajdžana nešto nije bilo baš normalno, vidjelo se upravo na slučaju Brozovića. Vezist Intera, koji je u kratko vrijeme toliko oduševio Antonija Contea da ga je proglasio jednim od najboljih zadnjih veznih igrača na svijetu, djelovao je ispuhano posljednjih 20-25 minuta. Kada Brozović djeluje ispuhano, onda postoje dva razloga. Ili je ozlijeđen, ili je bolestan. Treće nema, jer je to igrač poznat po ogromnoj količini trke, odnosno prirođenom potencijalu da može trčati i, kolokvijalno rečeno, dvije utakmice u nizu.
U Bakuu je Brozović, saznalo se kasnije, igrao pod teretom crijevne viroze. Pomalo duhovito izgleda priča koja je odavala da se nizu igrača Vatrenih stalno išlo na zahod. No, nije bilo ničega humorističnog u činjenici da su igrači bili iscrpljeni od viroze, gubitka elektrolita, energije, snage. Kada je Brozović morao položiti oružje pred naletom iscrpljenosti, pojačane temperaturom i dehidriranošću, onda je jasno kako je bilo drugima. I dovoljno govori zašto smo potpuno pali u posljednjih 15-ak minuta te utakmice…
Marcelo Brozović je igrač koji nije zvijezda. Barem ne u Hrvatskoj. Gdje ga dugo nisu ni doživljavali kao neku posebnu nogometnu vrijednost. Brozović je pak u Interu, a i u reprezentaciji, brzo stjecao stabilne pozicije. I što je jako važno, ili znakovito, o njemu su odrana suigrači na obje adrese pričali s rastućim respektom.
Prije pet godina u Puli je Niko Kovač doveo Vatrene, koji su odigrali utakmicu s Ciprom. U tom susretu današnji trener Bayerna, i nekoć sjajni zadnji vezni Hrvatske, odlučio je staviti na zadnja dva vezna Luku Modrića i Marcela Brozovića. Bilo je to u sustavu 4-4-2, i tada se vidjelo, prvi put značajnije, koliko se dobro nadopunjavaju ta dva igrača različitih profila. Pažljivija analiza njihove zajedničke igre potvrdit će dojam da su Modrić i Brozović odličan tandem. Brozovićeva je važnost u tome što uz ogromnu količinu trke, tehnički dobro djeluje, razumije igru, a nije opterećen “glamurom”. Radi za momčad, podređuje se kolektivu i svjestan je hijerarhije važnosti. Kad Modrić igra pokraj njega, Brozović je taj koji će mu čuvati leđa, stalno se nuditi kao mantinela i rješenje. To doprinosi Modrićevoj većoj slobodi, odnosno potiče ga da bez straha krene u ofenzivnu igru, dok Brozović čuva pozadinske redove. I prostore.
U Italiji je Brozo, kako ga zovu Talijani, vrlo očito dobio taktičku patinu. Nekoć neuredan u pozicioniranju, nemiran u igri i u posjedu, s podosta nervoznih iskakanja, sada je dobio sigurnost i samopouzdanje. Maksimalno ga je podignuo Luciano Spalletti, a sada se njime oduševio Antonio Conte. Brozović je fiksna karika novog Intera, kao i onog staroga, i više je nego uvjerljiv dojam da igra najbolji nogomet karijere. Što je osobito važno, i za njega i za Inter, a pogotovo za Hrvatsku, Brozović ima samo 26 godina. Što znači da su najbolje i najzrelije godine karijere tek pred njim. Zbog svega toga je velika šteta što ga neće biti u Cardiffu. Mnogi kao da nisu svjesni koliko će nedostajati u utakmici gdje će trka i agresivnost biti lajtmotiv borbe za važne bodove…