“Aj, da se ne lažemo: nema života na staroj slavi i uspomenama. Ne trebamo mi apel navijača. Ne, mi, dapače, moramo biti okidač koji će vući navijače. Drugačije ne ide...”, negdje sredinom razgovora potvrdit će ono što se zna: Milan Badelj je tip lišen jeftine (nogometne) frazeologije, već čovjek koji nogomet shvaća malo dublje, potpuno iskreno i bez skrivanja.
Zadnji smo se put čuli lani nakon SP-a, netom poslije potpisa za Lazio, u jeku ljeta iz najluđih snova, gdje je srebru s Mundijala i promjeni sredine dodao i rođenje sina. Otada su se dogodile razne stvari: Hrvatska je doživjela otrežnjenje u Ligi nacija, uslijedila je i mađarska prepreka, a on je, u međuvremenu, promijenio klub te se nakon jedne sezone vratio Fiorentinu. Tema je, dakle, napretek.
- Sjeo mi je Rim, sjeo mi je klub, bilo je to dobro iskustvo; istina, bilo je možda nekih alibi shema, jer došao sam deset dana nakon onog psihičkog pražnjenja nakon srebra, pet dana nakon rođenja sina, emotivno iscrpljen, ali istina je da sam negdje tijekom studenoga, ili prosinca, dobio svoju šansu, no nisam je iskoristio. Je, kad gledaš, skupio sam i nekih 25 nastupa, s te strane to izgleda OK, ali rijetki su bili s punom minutažom. I zato nemam kaj kome krivo za reći - iskreno će u startu, otkrivajući zašto je izabrao Firenzu.
- Inače nisam baš tip od povrataka, nisam baš fan istih, ali ovoga su ljeta, iako je bilo još nekih opcija, postojale samo dvije odluke: ili odlazak u Fiorentinu, ili ostanak u Laziju. O nečemu trećemu nisam ni pomišljao. A kada se javila Fiorentina, koja je promijenila cijelu strukturu kluba, redizajnirala cijelu ekipu i stvorila, po meni, dosta dobar miks mladosti i iskustva, kojem će ipak trebati malo vremena da se uigra, nisam dvojio. Na koncu, vratio sam se u isti onaj stan koji sam ostavio, tako da je to za mene, u neku ruku, neka se mama ne naljuti, bio povratak doma.
Jedan od razloga bio je jasan...
- Vratio sam se i zbog reprezentacije, jer nisam želio neigranjem kompromitirati svoj status, pogotovo u sezoni koja prethodi Euru. U principu, vratio sam se zbog kluba i grada koje sam zavolio, i koje smatram svojim, zbog nove ideje koja se rađa i u koju vjerujem, ali poglavito i zbog činjenice koja se ne mijenja: uvijek je postojala bitna razlika između kluba i reprezentacije. Uvijek sam birao klub zbog reprezentacije, a ne obratno.
To govorite u času kada je aktualna priča o otkazima?
- Ako govorim iz rakursa sada već starijeg i iskusnijeg igrača, a evo, imam tri banke i ušao sam u tu kategoriju, onda znam da je jedino bitno držati kult reprezentacije, koji se dugo gradio i koji je moćan u onim trenucima kada ga i zaboraviš: sjeti se, recimo, onih kvalifikacija kada nismo, kolokvijalno govoreći, mogli dobiti nikoga, pa odemo u Tursku u baražu i pobijedimo 3-0. Ili kada remiziramo s Finskom na Rujevici, a ti imaš osjećaj da se sve raspada, da možda više nitko ni ne želi da odeš na Mundijal, a ti odeš kod odlične Ukrajine i pobijediš 2-0 te osiguraš dodatne kvale. Kada na terenu, ili pored njega, nebitno, osjećaš da onaj drugi igrač jedva čeka da spasi prvoga, a treći sve promatra sa željom da uleti glavom na kopačku. Zbog grupe. Zbog svih. Taj se osjećaj prvenstveno gradi unutar nas. Uvijek je bilo, i bit će onih težih i onih dobrih trenutaka, ali taj je feeling ono kaj se gradilo dugo vremena. I to je baza. Istina, evo i mi smo glavom, iako o tome ni ne razmišljaš, praktički do kraja prošle godine bili u finalu, jer to je osjećaj koji te puni i prazni istovremeno. Ali onda dođe Liga nacija, gdje dobiješ grupu kao za polufinale SP-a, pa onda i pljusku u Mađarskoj. Da te osvijesti...
Znači, glad nije nestala?
- Ma nije, ma kakvi. No mi smo takvi, nismo ‘Nijemci’, mi oduvijek te kvalifikacije odrađujemo s manjim ili većim traumama, ali znam da kada dođemo do Eura, da ćemo opet pokazati koliko smo gladni, i koliko još želimo pokazati da je Hrvatska tu, na vrhu. Oduvijek je tako. Samo, činjenica je, ti šamari i nisu loši. Jer, koliko smo se god mi dobro pripremali za tu Mađarsku, to nije bilo dovoljno. I zato sada moramo biti još bolji protiv Slovačke i Azerbajdžana. Jer, Slovaci su, za početak, dobri. Baš dobri. Tu su Lobotka i Hamšik, imaju brza krila, stopere koji igraju za Lazio i Inter... imaju generaciju koja je baš dobra. A onda stiže i Azerbajdžan, protiv kojeg smo se već jednom poskliznuli, je l’ tako? Imaju taj uski teren, gdje ne možeš baš razviti tu našu prepoznatljivu pas-igru, koji će biti agresivni, željni, imaju i hrvatskog izbornika, pa će sve biti i teže. Mi, dakle, jesmo jaki, ali ništa više ne dobivaš džabe. Jer, i vi se znate u medijima zaigrati, tipa “Slovačka je opasna, ali...”. Ma nema ali, nema podcjenjivanja ili opuštanja, jer inače smo u grdoj opasnosti.
Kojoj su skloni i navijači:
- Tu sam prilično načisto: mi moramo biti pravi. Tko god bio ‘unutra’, evo sada nas 25 plus stručni stožer. Jer, po meni, nama ne treba apel navijača. Ne, mi moramo biti okidač koji će vući navijače, mi smo ti koji šaljemo apel. Kada smo mi ‘ti’, onda sve funkcionira, baš kao prije ili za vrijeme Rusije. Dotad je sve bilo nategnuto, ali čim smo mi krenuli zidati rezultat, oni su bili tu. I to je meni logično. Zato i sada trebamo krenuti stvarati temelje za Euro.
Gdje se on vidi, iako je skliznuo u drugi plan otkad je na scenu stupio Zlatko Dalić:
- Kažem ti, meni je repka iznad svega. I nemam problema s time. Prošao sam u karijeri uspona i padova, i kroz iskustvo sam mijenjao ili korigirao svoje stavove, emocije, mišljenja. Nemam nikakvu potrebu izborniku bilo što poručivati preko novina, jer nemam krivih osjećaja. Da je tako, ne bih bio ovdje. Ovo sam se ljeto dobro odmorio, prošao pripreme i uhvatio ritam utakmice, osjećam se odlično, i ako će me trebati, ovdje sam.
Kao i neki novi klinci, koji dolaze...
- Vlašić, Brekalo pa i neki novi koji dolaze trebali bi i morali nogometno biti na razini. A ima tu još i recimo Kova, koji će definitivno odraditi barem tri ciklusa i izrasti u lidera. No, ono kaj je bitno je to o čemu smo pričali: kult reprezentacije. Mislim da je ključno da se nikad ne podcjenjuje reprezentacija, jer na tome se jako dugo radilo. I to je rodilo sve one naizgled nemoguće preokrete o kojima sam ti pričao, tipa, Turska ili Ukrajina. To je snaga grupe. To je baza i osnova svega. Jer, jest, jesmo mi ‘98. ili ‘18. napravili svjetsko čudo, jesmo i u hrpi sportova uvijek pri vrhu, ali ako izgubimo kult, da je poziv svet, a grupa iznad svih, onda stvari neće biti dobre. A ja želim da takve ostanu.
Što, uostalom, svojim primjerom i dokazuje. Malo drugačiji tip, i malo drugačiji nogomet. To je, u biti, priča o Milanu Badelju..