Nije se otvoreno pisalo, ali ozljede koje su se vezale uz Rakitićevu depešu, sugerirale su - dramu. U najmanju ruku. Dašak neugode i neizvjesnosti zapljusnuo je našu svlačionicu, čiji se miris širio dalje i odavao dojam velikih unutarnjih problema. No, Hrvatska je odigrala jednu od najboljih utakmica prošlog desetljeća...
Prvo je Lovren podigao glas, kasnije je i Badelj pričao u kultu reprezentacije, a na sve se nadovezao i kapetan Modrić, koji je u predvečerje jedne od ključnih utakmica jasno kazao: "Ne znam, ali meni je uvijek bio gušt biti ovdje..."
Uglavnom, činilo se problematičnim. Baš. Činilo se, i to mnogima, da je Hrvatska izgubila svoj "mojo". A onda je ista ta Dalićeva momčad u Trnavi istrčala kao puštena s lanca. I odigrala je jednu od najkonkrentijih i najplodnijih "vatrenih" utakmica u zadnjih deset godina. Rastrčani, kreativni i napose - gladni, "pojeli" su jadne, a zapravo ozbiljne Slovake, koji nikako nisu mogli odgovoriti kockastoj "bandi", koja je bez dvojbe odlučila pokazati kako, zapravo, stvari stoje.
Rusija, odjednom, nije bila bauk, priča koja je donijela najveću sreću ali ujedno i pad, već temelj, motiv, buđenje. Liga nacija, odjednom, nije bila spoticanje, već upozorenje. A Budimpešta mjesto koje je zviznulo onaj posljednji, i toliko bitan šamar. Dalić nije bio u lakoj situaciji, jer je doista ostao bez hrpe prvotimaca, a i iznutra je stizala priča o padu motiva. No, Dalić je na itekako opasne Slovake pustio "bandu", koja je iste progutala u njihovu domu.
Veza se, pritom, pokazala ključnom: sve ono što smo čuli, pokazalo se točnim; Modrić, Brozović i, konačno, Vlašić, potpuno su uništili Hamšika, Lobotku i Kučku, i uz energiju ostalih linija, Livakovićevih par bravura, a i doprinos prednjeg "motora", čiji je gas stiskao sjajni Petković u paketu s Perišićem i Rebićem, Hrvatska je do-mi-ni-ra-la. Dvije (Perišićeve) prečke i tri zicera prethodili su Vlašićevom golu, u samo 45 minuta. Poluvremena koji je bio dinamičan, energičan, lud, i ono najvažnije - gladan.
U gostima nismo dobili službenu utakmicu od listopada 2017., od prve Dalićeve utakmice i pobjede nad Ukrajinom (2-0), koja nam je donijela baraž i kasniji odlazak na mjesto konačne sreće. Bila je to utakmica o kojoj je i Badelj nekidan govorio: "Kada misliš da smo gotovi, da su nas svi napustili, mi se vratimo i pokažemo tko smo. To je ta snaga o kojoj ti pričam..:"
To je bilo vidljivo i večeras: kada se činilo da Hrvatska gubi moć, ali i onu svoju unutarnju snagu, "mojo" se vratio. S praskom. Kvaliteta ionako nikad nije bila upitna. Karakter i izvedba jest. No, Trnava je opet bila najava dobrih stvari. I neka je. Jer, realno, falio je taj hrvatski "mojo", itekako...