Nogometaš sa samopouzdanjem i bez njega jednostavno nije isti. Pa makar on imao neviđenu tehniku, dodavanje kojim s 30 metara u milimetar pogađa suigrača ili slobodnjak koji lakše zabija nego suigrači penale. Ako nema samopouzdanja, tom istom igraču će se svaka lopta odbijati kao od drveta, dodavanja će letjeti u aut ili suparniku u noge, a slobodnjaci na gornje etaže stadiona.
Coutinhov primjer
Da je važno imati i trenera koji će razumjeti kako igraču pomoći stvoriti samopouzdanje, pokazuje primjer Philipea Coutinha. Brazilac je u Liverpoolu pokazao da može biti jedan od najboljih veznjaka svijeta, lakoćom se nosio sa suparnicima, driblao, asistirao i zabijao. U Barceloni je njegov talent počeo blijedjeti, a sada je preselio na Allianz Arenu...
A svoje samopouzdanje ili sreću, kako želite, pod nogometnim suncem dugo vremena je tražio Bruno Petković. Priča je već znana - nakon neuspjelih epizoda u Dinamu, Lokomotivi, Zagrebu, HAŠK-u i Hrvatskom dragovoljcu, preselio je u Italiju i tamo isprobavao terene Catanije, Varesea, Reggiane, Virtusa, Trapanija, Hellas Verone i Bologne.
Kada se prošle sezone vratio u Dinamo, izborio se za mjesto startnog napadača pored daleko skupljeg i renomiranijeg Gavranovića. Dobro, treba priznati i da je tome kumovala ozljeda Švicarca, ali Petković je, osobito u europskim utakmicama, pokazao kakvim arsenalom poteza raspolaže, iako se radi o čovjeku visokom 193 centimetra.
Bezobrazni lažnjaci
Usporedbe s Ibrahimovićem su neizbježne, jer Bruno može loptu zagraditi, odložiti, podvaliti, solidan je u igri jedan na jedan, ima izrađen šut... Ali možda ono najvažnije, Petković je mangup na terenu, a utakmica protiv Slovačke bila je njegova doktorska disertacija. Od “bezobraznih” lažnjaka kojima je povaljao cijelu slovačku obranu, do šmekerskog gola, Petković je dokazao da je čovjek koji konačno igra s vjerom u svoje mogućnosti.