Pusti me, tako ti svega, da uživam u utakmici - rekao nam je jedan vidljivo nervozni navijač, između grickanja noktiju kad smo mu prišli i kroz ogradu upitali da nam kaže kako se osjeća.
Više od toga nije niti morao reći, a nije niti stigao, jer se odmah priključio skandiranju „U boj, u boj“. Iz svega glasa, prijatelj mu do njega jednako se žestio.
- Odnesi ga, Marcelo, odnesi ga!
Kad se smirio i sjeo, a to smirio uzmite s rezervom, htjedosmo ga upitati kad je kupio ulaznicu.
- Kad? Prvog dana, šest sati sam proveo u redu i, ajde, molim te, pusti me na miru. Idi gnjaviti nekoga drugoga.
U taj čas, Luka je Modrić oteo loptu i sjurio se prema vratima Mađarske, tribine su unisono skočile u zrak i čekale egzekuciju. Egzekucija je i bila, savršena.
- Novinar, prošetaj, zamisli da ovo nisam vidio.
Prošetali smo natrag na novinarsko mjesto, odnosno, sjeli smo na beton ispod nogu kolega novinara. Neka veća šetnja ionako nije dopuštena, redari su stajali svakih nekoliko metara, potpuna kontrola. Oni ozbiljni, treba paziti da se nešto ne dogodi, makar im je pogled najčešće bio uperen prema terenu. Kako je raditi u ovim okolnostima, dok svi ostali uživaju i navijaju, pitali smo muškarca sa zelenom presvlakom?
- Nema izjava - upozorio nas je. - Nisam vam ja ovdje da bih pričao.
Redarski “silenzio stampa”. Hvala i doviđenja. Bilo bi lijepo da smo se uspjeli probiti tamo gdje je otišla predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali to jednostavno nije bilo moguće. Da smo pokušali, vjerojatno bismo “na nos” završili izvan stadiona. No, nije predsjednica bila jedina žena na stadionu. Pa smo se prišuljali jednoj, predstavili se računajući da su žene razgovorljivije.
- Lijepo je, sjajna atmosfera, baš mi je drago da me muž iznenadio ulaznicom - rekla nam je gospođa, no nije se htjela predstaviti. - Onaj dan kad su ulaznice puštene u prodaju, nije ga bilo doma, nikako nije dolazio s posla i ja sam mislila da se negdje zapio s društvom.
Ma, niste ga valjda dočekali s metlom?
- Nisam - nasmijala se – odmah je pokazao ulaznice.
Stigosmo tako i do jednog Hercegovca, zapravo, živi u Tomislavgradu, a rodom je iz Imotskog. Najprije smo pričekali da se proslavi majstorija Petkovića na asistenciju Rebića za 2:0.
- Navijač sam Hajduka, podržavam Hajduk u borbi za pošteniji nogomet, ali kad je reprezentacija konačno stigla u Split, nisam ovo htio propustiti.
Povukao je sa sobom oca i sestru. Obitelj Tolić. Kako su oni došli do ulaznica?
- Internet, a imali smo i čovjeka u redu, da je zatrebalo.
Važno je znati - čovjeka. Ako zapne.
- Gdje ćeš, Livakoviću? Vida je na lopti, bježi.
Bilo je to pred kraj prvog poluvremena. Sve se nekako smirilo, utihnulo, ozračje je bilo nekako kazališno. Strasti bi se uzburkale kad bi naši krenuli u obećavajući napad, ali stalnu, pravu podršku imali su Mađari od svojih navijača smještenih na jugozapadu. Našima kao da je nedostajalo onih žestokih navijača, onih koji na utakmicu nisu došli. Ali to je tema za neki drugi tekst.