Nogomet ponekad vragolanski neozbiljno zamiješa karte. Dogodi se, recimo, da u istoj akciji loptu izgubi Luka Modrić, da sekundu poslije loptu osvoji pa odmah zatim izgubi Mateo Kovačić, da u nastavku priče izvjesni Šejdajev protutnji u kontru i tamo na spavanju uhvati i Duju Ćaletu-Cara i vratara Lovru Kalinića pa zakuca golčinu.
Jezikom nogometne postmoderne, jedan je nogometni anonimus u pet sekundi kroz kanalizacijski odvod pustio Zlatnu loptu, sedam Liga prvaka i još barem stotinjak milijuna eura združene vrijednosti hrvatskih superstarova.
Ali na koncu se ovakve neozbiljne i živopisne anegdote u pravilu, kao vaser-vagom izvučene, vrate u ravnotežu. U četvrtak su za to brinuli Borna Barišić i Andrej Kramarić. Prvi je upao u momčad silom prilika, jer u konkurenciji duže vrijeme neće biti Ivana Strinića i Josipa Pivarića.
Drugi je faktotum reprezentacije dobrih pet ili šest godina, ali vječno u ulozi njezina dvanaestog igrača. Kada su svi spremni i na vrhuncu forme, dobri zagrebački dečec Krama završit će na klupi kao džoker. Nepravedno jer od Davora Šukera nismo imali sličnog golgetera: pametan nogomet, jednostavan lažnjak, precizan udarac, hladnokrvnost kada je to najpotrebnije.
I sinoć je Kramarić plastično demonstrirao kako se to radi dok je stadion na iglama, a njegovi suigrači srljaju iz pogreške u pogrešku. Poslao je Azera na noćni tramvaj u pravcu Dubrave, zacvikao na kontra stranu i smjestio loptu u mrežu. Gol vrijedan pobjede za dobar osjećaj na početku kvalifikacija.
Uoči utakmice u novinarskoj loži u nedostatku pametnijeg posla kritizirali smo Nikolu Jurčevića što je u protokolu zaboravio najopasnijeg čovjeka - Alija Babajeva. Tko još može povesti Nikoline hajduke ako neće as poput “Alibabe”? Vrlo brzo smo shvatili da su šale neumjesne i da Azerbajdžan nije bedast suparnik. Čuli ste sigurno, svi danas igraju nogomet. Kazahstan je koji sat prije razmontirao Škotsku sa 3-0, trebate li bolji dokaz?
Ako su novinari podcijenili gostujuću momčad, Zlatko Dalić i njegovi nogometaši nisu sebi dopustili istu pogrešku. Stav je bio pozitivan, napadački, ali izbornikova koncepcija nije štimala. Josip Brekalo, uvjerili smo se, nije bek i nema smisla njegov napadački talent trošiti na mjestu na kojem se ne snalazi. Bruno Petković odigrao je utakmicu za ‘šesticu’, izgarao je, ali u okruženju petorice suparničkih igrača nije mogao do daha. Barišićeva krivulja je oscilirala od sjajnog do amaterskog, generalno nije impresionirao, ali je postigao gol koji je vratio crvenilo u lice nacionalnoj momčadi. Barišić je perspektiva i najozbiljniji kandidat za ovu poziciju.
Povratak tika-taka nogometu - nužda koju je Dalić pomalo rezignirano najavio početkom tjedna - nije mogao oduševiti lijepo popunjene maksimirske tribine.
Od trijumvirata Modrić-Rakitić-Kovačić očekivali bismo da strogo gospodari utakmicom protiv 108. reprezentacije na Fifinoj ljestvici, ali nije to išlo nimalo glatko. Dio zasluga za viđenu dramu definitivno pripada Nikoli Jurčeviću koji u dušu poznaje ‘vatrene’, lukavo je složio taktiku i primaknuo se na centimetar do senzacije protiv finalista Svjetskog prvenstva. Azerbajdžan bi mogao u nastavku kvalifikacija podmetnuti nogu nekom od hrvatskih suparnika, a Dalić u nastavku kampanje mora konsolidirati redove i potražiti neka logična rješenja koja nudi postojeći kadar.
Odnosi se to u prvom redu na uloge desnog braniča te Modrićeva i Rakitićeva sekundanta u veznom redu...