Dalićeva era podarila nam je već podosta datuma na koje ćemo se podsjećati svake sljedeće godine.
Najjači je svakako 16. srpnja koji je dobio neslužbeni naziv “Dan zajedništva, ponosa i sreće” i koji je već ljetos prigodno obilježen u mnogim hrvatskim gradovima i mjestima na godišnjicu veličanstvenog povratka srebrnih iz Rusije.
Tu je 11. srpnja i najveća pobjeda hrvatske reprezentacije u povijesti, trijumf nad Engleskom u polufinalu SP-a. Ili 15. srpnja, dan kad je svijet gledao Hrvatsku u finalu Mundijala. Pa 21. lipnja i antologijska pobjeda nad Messijevom Argentinom koja je u Nižnjem Novgorodu razbijena s 3:0 kao i Mađarska na Poljudu.
I sad imamo 10. listopada - baš na datum kada su Sportske novosti obilježile 20.000 brojeva - dan kada su se Vatreni spektakularno vratili u Split i za sva vremena (valjda) razbili nametnutu, iskonstruiranu laž da “Hrvatska na Poljudu nije dobrodošla i da Split i Dalmacija ne žele hrvatsku reprezentaciju”.
Da, nisu je željeli pripadnici udruga i skupina koji su navijanje pretvorili u zanimanje, u reket nad klubom i gradom, kojima je konflikt i gard “uvik kontra svih” davao legitimitet, svakojaki PR-nadzornici i aktivisti po mrežama i medijima, kvazi subsociolozi i subintelektualci koji su pisali disertacije o “navijačkoj subkulturi”, ili o “kulturi nasilja i divljanja”, što je inačica iste besmislice.
Svaki uspjeh Hrvatske njima bi sjeo “k’o budali šamar”, jer je narušavao nametnutu sliku “močvare” i njihovu politiku “dabogda sve izgubili”, a pogotovo ovaj 10. listopada kad je veličanstvena slika punog Poljuda i emotivne sinergije igrača i navijača razbila tu stigmu i ostala u kolektivnom pamćenju urezana za sva vremena.
Javni prostor i nakon poljudskog spektakla vrvi očajničkim budalaštinama o “predizbornom sletu”, “političkom plakatu”, o “policijskoj okupaciji”, dron-stingerima, brodovima i satelitima, o najezdi “naručenih pjevača i navijača”.
Neki bezumnik tako (malo)umno zdvaja da idilična atmosfera na stadionu ne odgovara istini jer na tribinama nisu bili „pravi navijači“ nego obitelji s djecom. Falili su valjda „borci za slobodu“ koji su prekidali utakmice na San Siru i na Euru 2016. u Bordeauxu i tajni majstori hortikulture koji su crtali svastike po travi. Kakav je to nogomet bez topovskih udara i dimnih zavjesa, bez prostačkih uvreda i nereda.
Svi ti izljevi gnjeva ne mogu umrljati sliku o fantastičnom događaju i zajedništvu igrača i navijača kakvo se ne pamti u Hrvatskoj. Ljepota sporta i nogometa u svoj toplini i raskoši, cili je Split rascvala grana, najlipši cvit Mediterana. Dalmacijo, ružo procvala, u duhu Dalićeve vizije kako Hrvatsku učiniti najsretnijom zemljom na svijetu.
Pokretač svega ponovo je bio isti čovjek, staložen i ozbiljan cijelo vrijeme na klupi dok su tribine tutnjale, premda je u njemu sve kuhalo. Zlatko Dalić, sretan i ispunjen, koji je povratak Hrvatske na Poljud postavio kao svoju misiju odmah nakon povratka sa Svjetskog prvenstva i koji je pokrenuo cijelu akciju, nebrojeno puta razgovarao s gradskim i klupskim čelnicima, otvarao vrata, nudio ruku. Pobjeda na terenu njegovo je trenersko djelo, a atmosfera na tribinama i u Splitu njegovo diplomatsko remek-djelo.
Dalić je uporno ponavljao poput Dine Dvornika “Ništa kontra Splita”:
“Moramo na Poljud, to želi 98 posto navijača iz Dalmacije i Hercegovine, pusti onih dva posto, njima nikad neće valjati.”
Dalić je oduvijek sanjao da će voditi utakmicu na svom Poljudu gdje je došao kao junior i proveo mlade igračke dane i zamišljao da će jednom dobiti priliku kao trener ili sportski direktor Hajduka. Nikad se nije dogodilo, poziv iz voljenog kluba nije stigao, jer su prednost dobivali zvučniji autoriteti, pušniki, carilli, brancoi, kopići, gojuni, oreščanini…
U Splitu je zatvorio krug, jer sve je i počelo pod Marjanom. Od Splita do Splita. Tu je primio prvi poziv u noći između 6. i 7. listopada 2017. bi li preuzeo reprezentaciju nakon Čačićeva fijaska na Rujevici s Finskom. U društvu supruge i kuma Edija Šunjića gledao je prijenos iz Rijeke i ni u primisli nije imao da bi sljedećeg dana mogao postati hrvatski izbornik. Do sljedećeg jutra nije vjerovao da će ga imenovati, najbliži su ga odgovarali “i tako je sve izgubljeno”, da bi na novi Šukerov poziv skočio “da je lagano, ne bi mene zapalo” i iz Splita pojurio Dalmatinom prema zračnoj luci na Plesu gdje je uzdrmanu momčad poveo u Kijev na odlučujući ogled za SP u Rusiji.
Nakon dvije godine, bilo je sve samo ne lagano vratiti Hrvatsku u Split, jer i u HNS-u su godinama dizane barikade i puštani spinovi “ni igrači ne žele Poljud, iako ne žele to javno reći”. Dalić je veliki povratak Hrvata na more inicirao i pokrenuo, a direktor Marijan Kustić operativno je cijelu operaciju pretvorio u savršenstvo. A predsjednik Šuker? Bio je nerado viđeni gost u poljudskoj loži, premda se do zadnjeg trena opirao ideji da Poljud ugosti Hrvatsku.
Šuker je već dugo gost u Kući nogometa, uskoro bi mogao izgubiti i poziciju “predsjednik u gostima”. Odmah poslije Cardiffa kreće nova runda u HNS-u, Zlatna kopačka sve je bliže vratima.