Mogli bismo biti 99,9% sigurni da će Hrvatska izboriti Euro 2020. unatoč kiksu u Bakuu. Kao i prije četiri godine (0:0) ovo je još jedan veliki kiks Vatrenih, za kojeg je ipak teže naći logično pojašnjenje. Pogotovo je to teže ako usporedimo izdanje od prije tri dana iz Slovačke. Iako, kad analiziramo tijekove ove utakmice, možda upravo u odnosima dvoboja iz Trnave možemo prepoznati dio uzroka podbačaja u Azerbajdžanu.
Zlatko Dalić poslao je na teren istu postavu kao protiv Slovaka. Što je logično nakon onako sjajne igre, za što je i on bio zaslužan kvalitetnom taktičkom pripremom i izborom aktera. Svakako nije logično da je istu momčad držao na terenu u Bakuu punih 76 minuta, napose zato što je bilo vrlo očito da je ona u nastavku izgubila energiju. Već u posljednjih petnaestak minuta prvog dijela vidjelo se da Azeri sve lakše dolaze u završnicu.
To je bio znak za opasnost jer je upućivalo na nekoliko stvari. Prvo da pritisak Hrvatske iz dobrih prvih 20-ak minuta kopni. Drugo je povezano s time, a to je signal da nemamo više energetske svježine za presing. Domaći su počeli djelovati brži u duelu, rastrčali su se jer su osjetili da im hrvatski igrači više nisu tako blizu te im daju prostora i vremena za promišljanje. Nekoliko poništenih golova iz opravdano dosuđenih zaleđa samo su bili dodatan znak da su Azeri sve bliži Livakoviću. I potvrda da su naši sve "tanji" u diktiranju ritmova.
Jedan od ključnih problema prvog dijela bila je neefikasnost Rebića. Imao je dvije stopostotne šanse da povisi vodstvo i usmjeri potpuno utakmicu na naš mlin, ali je razigrao pravog junaka utakmice, rezervnog golmana Balajeva.
U nastavku je domaćin krenuo puno agresivnije i na to Hrvatska nije imala odgovarajuću reakciju. Jurčević je pogodio sa izmjenom u poluvremenu kad je ubacio nezgodnog i agilnog Halilzadea, a petnaest minuta potom je novu dozu energiju donio uvođenjem Mahmudova.
Na vidljivo pojačan ritam domaćih, i promjenu odnosa na terenu, s klupe Hrvatske nije bilo reakcije. To je doista teško shvatiti jer se dugo prije izjednačujućeg pogotka u 72. minuti, kompozicija naše igre raspala na par dijelova. Prednja linija više nije mogla visokim pritiskom blokirati akcije domaćih, a posljednja linija se povlačila unatrag u krilo Livakoviću. U sredini su tako na velikom prostoru Brozović i Modrić, uz defenzivno manje rastrčanog Vlašića, sve teže kontrolirali situaciju i posljednjih dvadesetak minuta ostali bez snage. Gol je bio samo logična posljedica tog pada tonusa, pada koncentracije i jalovosti koja se posljedično samo pojačavala u napadačkim akcijama.
Dalić je reagirao tek u 76. minuti, i to tako što je krilo Brekala uveo umjesto beka Bartoleca. Što je time htio dobiti, možda prodore iz drugog plana? Više pokrivanja stražnje pozicije jer su tamo Azeri prijetili i dali gol? Kako god, efekta nije bilo. Kao ni promjena Rebić - Oršić pet minuta do kraja. Stvari su već otišle u krivom pravcu. Velika šteta jer sada opet kompliciramo atmosferu uoči završnice kvalifikacija. Hrvatska je najjača bez dvojbe, ali opet će morati u velikoj napetosti to potvrđivati.