Trnava, 050919.
Slovacka, City Arena stadion.
Trening hrvatske nogometne reprezentacije uoci sutrasnje utakmice protiv Slovacke.
Na fotografiji: Zlatko Dalic, Nikola Vlasic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / CROPIX

ANKETA: KOGA BISTE VI IZABRALI?

'TKO SAM JA DA PROTURJEČIM IZBORNIKU?' Vlašić o velikoj dvojbi: 'Ako mi Dalić da taj zadatak, ja ću ga prihvatiti, ali tamo neću biti na svom nivou'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.10.2019. u 14:25

  • Kao svoj na svome, dočekali smo Nikolu Vlašića na rendesu u Lavu...

    - Pa i ne baš skroz, ipak je ovo hotel, kuća mi je tamo malo dalje - smije se odlično raspoloženi veznjak, koji grabi koracima od sedam milja.

    A toliko negdje i dijeli Podstranu od njegova pravog doma, tamo na Poljudu.

    - Ali sam napokon u Splitu, zadnji sam put bio na Poljudu na utakmici Hrvatske protiv Italije 2014., a sada ću biti sudionik. Stoga je osjećaj famozan. Sjećam se časti kada navučeš dres Hajduka i zaigraš na Poljudu, pogotovo u nekim europskim utakmicama, pa čitaš i u očima suparnika fasciniranost ambijentom, ali ovo je sad nešto posve drugo...

    Zagreb, 210319.
Stadion u Maksimiru.
Kvalifikacije za UEFA Europsko nogometno prvenstvo 2020, skupina E, Hrvatska - Azerbajdzan.
Na fotografiji: Gara Garayev , Nikola Vlasic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
    Damir Krajac / CROPIX
     

    Taj Poljud je polazna stanica njegova života, ne samo karijere.

    - To tata voli potencirati, ali shvaćam, on je jako vezan uz Poljud, Blanka također, znam tu cijelu priču.

    Koliko vas uopće trese trema? Sjećam se perioda kada 30-ak utakmica niste zabili gol za Hajduk, što je moralo utjecati na tinejdžera. Sada, pak, reprezentacija dolazi na Poljud, a Vlašić je gotovo svugdje označen igračem za naslovne uloge.

    - Ne osjećam pritisak, doista. Ma nisam toliko ni onda, ali počneš čitati medije pa ti to uđe u glavu, i sam sebi stvaraš pritisak. Ali sada toga nema ni u tragovima. Znam koliko sam uložio i rada i truda i mislim da ti se u životu sve vrati. Ako mene pitate, samopouzdanje se gradi na treninzima; kada treniraš dovoljno jako, postaješ sve samouvjereniji, jer ako nešto napraviš stotinu puta, onda znaš da to i možeš.

    Što se pokazuje i u Rusiji, gdje za CSKA Vlašić igra izvrsno, i doista puca od samopouzdanja:

    - Jest, osjećam se prilično dobro, radi se o mladoj momčadi, u kojoj ja igram malo više od ostalih pa osjećam i odgovornost da povučem. Dobra je momčad, imamo par starijih igrača i stvorio se odličan miks. U kojem i ja onda mogu dati više.

    Toliko da neki tvrde da ste najbolji igrač ruske lige...

    - Tamo ima jako dobrih igrača, Spartak je doveo Schürrlea, Lokomotiv Joãa Máriju, a to su igrači u naponu snage i došli su igrati pravi nogomet. Liga je fizički zahtjevna, svi su organizirani, znaju igrati na kontre, a nas četiri-pet se na vrhu izdvajamo. Stoga, liga nosi kvalitetu u kojoj se ne bih volio izdvajati, ali da me hvale i cijene, to je istina, i to me čini zadovoljnim.

    Da nije bilo te Moskve, konačno, pitanje je bi li bilo i ove reprezentacije?

    - Trebao mi je CSKA, definitivno, jer koliko je god poseban osjećaj igrati Premiership, toliko mi je nužno trebalo igranje. I guštanje u igri. Nisam nikad gledao na CSKA kao kaznu, već kao veliku priliku u, realno, velikom klubu. I želio sam se odužiti za povjerenje, a ujedno podizati svoje kvalitete. Sjedenje na klupi nema smisla. Želio sam ja odmah na zimu otići, nakon što sam vidio da ne igram u Evertonu, ali nisam imao pravo u istoj sezoni potpisati za treći klub pa sam morao čekati ljeto da napokon odem i da pokažem svoje pravo lice.

    Ispada da je oduvijek morao pokazivati svoje pravo lice. Odrastanje u Splitu, kao Joškov sin ili Blankin brat sigurno nije bilo lako. Konačno, s tri godine je bio “motoričko čudovište”, sa 12 je već bio “igrač za Barcelonu”... Hrpa teških izazova za klinca u razvoju.

    - Dok sam bio jako mlad nisam imao za time potrebu. Ponekad bi društvo nešto pročitalo, ili bi nastavnici nešto kazali, ali nije me to tada morilo ili opterećivalo. A onda kada sam stigao u malo osjetljivije godine, otac bi nešto kazao, a kako je jak karakter, onda se dosta tih riječi prelamalo preko mene. Kazao bih ja tada ocu ‘pa nemoj baš tako’, no on bi me dočekao vrlo staloženo: ‘Pusti ti to, sve je na tebi, ne igraju moje riječi, nego ti. Opusti se...’. I to mi je dalo samopouzdanje, oduvijek me hvalio, ali mi je govorio da bez vjere u sebe i treninge ne mogu postići ništa. Tako da me to dodatno gradilo.

    To doista pokazuje sada, kada kao momak od 22 godine djeluje silno zrelo. Toliko da mu reprezentacija stoji kao salivena.

    Nego, kada ste uopće prvi put počeli sanjati “vatreni” dres?

    - Nikad nisam baš mislio o tome, a onda su ljudi uoči Eura 2016. pričali da ako ide Ćorić, da bih mogao i ja biti tamo. Tada sam pomislio da je netko lud, pa di ću ja tamo, sa 18 godina, ma nestvarno. Ali zamišljati to... Uh.

    Zagreb, 210319.
Stadion u Maksimiru.
Kvalifikacije za UEFA Europsko nogometno prvenstvo 2020, skupina E,
Hrvatska - Azerbajdzan.
Na fotografiji: Nikola Vlasic, Ivan Rakitic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
    Ronald Gorsic / CROPIX
     

    A eto, tri godine kasnije, stavljaju vas u momčad čak i ispred jednog Rakitića. Ona utakmica u Slovačkoj, gdje ste dominirali sredinom travnjaka i bili ključ dominantne pobjede gurnula vas je u orbitu.

    - (smijeh) To je isto došlo jako brzo. Sjećam se nakon Eura U21, govorilo se da dolaze neki klinci kao zalog budućnosti, a onda već sljedeće okupljanje igrao sam u prvoj momčadi. To mi godi, jasno, kada te stavljaju u istu rečenicu s Rakitićem i ostalima, ali za to treniraš, za to radiš, i to mi je bio cilj. Kao što mi je sada cilj etablirati se. Ako moram analizirati dosadašnju karijeru u reprezentaciji, dao bih si solidnu četvorku, s Trnavom kao peticom. No ne razmišljam retrogradno, bitna je reprezentacija, prvenstveno se staviti u službu momčadi, s kojom se osjećam savršeno, i dati sve od sebe da osiguramo svih šest bodova i osiguramo Euro bez stresa, koliko je to god moguće. To nam je cilj.

    Konkurencija je velika, a mnogi vas vide čak i kao krilo, što je ipak vaša sekundarna pozicija. Što kažete na tu mogućnost?

    - Ovo je jako bitna utakmica, i ako pogledamo našu momčad, svuda smo jaki, a napokon i potpuno zdravi. Na krilima imamo Perišića, Rebića, Brekala... Po meni je najbolje da igrači igraju na svojim najboljim pozicijama. Ja mislim da sam najbolji u sredini, da tu mogu dati najviše od sebe. Bez dvojbe, ako mi izbornik da zadatak igranja na krilu, bez ikakve ću ga dileme prihvatiti, ali tamo neću biti na svom nivou. Ne možeš očekivati od igrača koji ne igra na svojoj poziciji, da bude iznad općih očekivanja. Kažem, mislim da igrači najbolje daju na svojim pozicijama, ali ponavljam, tko sam ja da proturječim izborniku: gdje kaže da igram, igrat ću.

      

      

    Gdje da god zaigra, Poljud jedva čeka:

    - Za početak, bit će teška utakmica, ništa danas nije lako, ali evo, i vama je njihov izbornik kazao da smo mi klasa iznad, no vidjeli ste i Budimpeštu i Baku, gdje na terenu nije uvijek tako. No sada smo doma, i uz našu publiku, vjerujem da ćemo opravdati status favorita. Znam jedino da će biti ludnica. Ljudi zovu, sad je panika, ali da su zvali i prije mjesec dana bilo je ludo. Očekujem vrhunsku atmosferu, koja će nas gurati i davati dodatnu snagu. A za mene će svakako biti jako posebna, naravno, ali posebnost utakmice nose pobjede. Ako zaigram i ako pobijedimo, onda ću svakako Mađare svrstati među najposebnije utakmice koje sam dosad igrao.

    U Splitu, gdje, evo, gledamo oko nas i vlada neka čudna vibra. Kako se vi kao Splićanin osjećate uoči dvoboja koji je za neke nepotreban, gledajući iz rakursa odnosa Hajduka i Saveza?

    - Mislim da nije na meni da to komentiram. Ja sam kao prvo Splićanin, Dalmatinac i Hrvat. I ne mogu izvaditi iz sebe činjenicu da je ovo moj grad, a Hajduk moj klub, i da je to nešto meni najmilije i najdraže. Ali sam i Hrvat, koji voli svoju zemlju i koji će dati baš sve od sebe igrajući za nju. I to je moj jedini komentar...

     

    Iz drugih medija