Kažu da bi moglo doći desetak tisuća ljudi na Bakcell Arenu, zašto ne, Baku je veliki grad, a Hrvatska svjetski doprvak, ali dovoljan je samo jedan dan da shvatite - od ove Jurčevićeve ekipe svi su ovdje već digli ruke. Na pola ciklusa nikoga ne bi začudilo da ga okončaju s nulom u rubrici bodova.
- A što da na to odgovorim? Potpuno je jasna naša početna pozicija, ušli smo u kvalifikacije nadajući se da ćemo nešto uzeti. Statistički gledano, znam da taj rezultat izgleda poražavajuće, ali odigrali smo neke zaista dobre utakmice. U Hrvatskoj smo zaslužili više, protiv Walesa smo također zavrijedili više. Čak i u onim susretima koje smo uvjerljivo izgubili nismo bili tako loši. Imali smo objektivne probleme, primjerice, neki su nam nastupi pali u vrijeme Ramazana. Nedostaje mi jedna pobjeda ili dva remija, sve bi u tom slučaju bilo puno ljepše - kazao nam je hrvatski trener.
U Baku smo sletjeli u subotu navečer. U zračnoj luci stoji 12 otvorenih prijelaza, a na svakom radi žena. Ne vjerujemo da je slučajno, već na prvu žele ostaviti pozitivan dojam. Ulazimo u hotel, recepcionar ističe:
- U restoranu imamo golem ekran ako želite gledati. Inače radi do 23 sata, ali ovaj će put iznimno raditi duže.
Što gledati? Upitnici iskaču.
- Mislite nogomet? - što je nama koji smo zbog nogometa došli, naravno, bila prva asocijacija. A igrale su se kvalifikacije.
- Ma ne, ne. UFC. Uživajte, bit će odlične borbe.
Zakrčene šetnice
UFC? Da, UFC. Nogomet je u Bakuu u odnosu na UFC kao kod nas odbojka prema nogometu - neka igra koja samo poneke zanima. Jer iako je država mnogo uložila, a naftna kompanija Socar nadavala se novca i za Ligu prvaka i za razna druga velika natjecanja, za Azere su borilački sportovi sve.
Prošetali smo do samoga centra, elitni restorani puni su ljudi, šetnice gotovo zakrčene, no nema mjesta na kojem nije upaljeno po nekoliko ekrana i gleda se UFC. Zastajkuju i bace oko. Ulazimo u pub, atmosfera je kao na stadionu, navija se u svakoj borbi, a onda je najavljen - Habib Nurmagomedov. Delirij. Navijanje, svaki udarac, zahvat, svaki trenutak i konačno - eksplozija oduševljenja. Iako je Habib iz ruskog Dagestana, za Azere kao da je njihov. Obožavaju ga. Gdje je ovdje Messi do njega po popularnosti...
- U Bakuu smo već nekoliko dana. Od petero ljudi koje pitamo ako jedan zna da se igra utakmica Azerbajdžan - Hrvatska... Blijedo nas gledaju - naletjeli smo na dvojicu Hrvata koji su potegnuli iz Dublina. Nisu bili u Slovačkoj.
- Pratili smo ovdje u pubu na mobitelu. Na televiziji je bila utakmica Njemačka - Nizozemska - prenijeli su nam Osječanin i Zagrepčanin.
- Nije u Dublinu kao što ljudi misle. Stariji Irci cijene Hrvate, ali mlađe baš briga. Ulice su pune narkomana i dilera, često se nije sigurno prošetati. Razmišljam da se vratim u Hrvatsku ili odem u Njemačku - ispričao nam je prvi. A drugi iznenadio:
- Ja sam po struci vozač kamiona, u Zagrebu sam dvije godine bio taksist, a u Dublinu sam - kuhar! Ne čudite se. Prao sam posuđe i jednog dana šef mi kaže - od sutra si kuhar! Kako kuhar? Nikakve veze nemam s kuhanjem. Ne, ti si kuhar, bio je odlučan. Zvao sam brata za savjete i eto, sad spremam jela u restoranu.
Na rubu grada
To je novi trend. Hrvati u raznim zemljama u dijaspori koji dovoljno zarađuju da si to mogu priuštiti ili im je reprezentacija najbolja veza s domovinom dolaze na utakmice, upoznaju se te razmjenjuju mišljenja i dojmove. Vatreni su postali jedno od glavnih susretišta sve raseljenijih Hrvata, vezivna točka koja bolje nego išta spaja domovinu i dijasporu. Susrećemo pogotovo puno Slavonaca. Iz Irske idu i na Dinamo, već je najavljen veći pohod na Manchester.
Svaki put kad dođete u Baku, sve je jači i ljepši. Autobus od zračne luke do centra grada stoji šest kuna, jedna vožnja metroom jednu kunu, pola litre gaziranog soka tri kune, i to najpoznatijeg brenda, a u pubu je pola litre točenog ipak 16 kuna. Još da su im došle Turska ili Rusija, možda ne bi dvoboj selili s Olimpijskog stadiona, domaćina Eura sljedeće godine, na Bakcell Arenu. Azeri su turkijski narod, a Rusija je ostavila golem utjecaj u doba SSSR-a u te su im dvije države definitivno najdraže. Na mnogim ćete mjestima naći njihove nacionalne i klupske zastave i šalove...
Bakcell Arena na rubu je grada, dođete li na nju, vidjet ćete ipak nešto zapuštenije lice Bakua.
Šejdajev je klasa
Dan prije utakmice Vatreni su boravili u hotelu Hyatt Regency, a Jurčevićeva ekipa izvan grada.
- Upravo gledam snimku pobjede Hrvatske u Slovačkoj - javio se Jurčević.
Zaustavite se, nemojte, past ćete u očaj, uplašiti se..., dobio je preporuku od novinara.
- Vidim i čujem reakcije da je to bila fantastična igra. Dogodilo se napokon da je Hrvatska nakon SP-a odigrala veliku utakmicu - nasmijao se i dodao:
- Jasno da smo autsajderi, ali imamo ambiciju da otkinemo poneki bod. Nadam se da ćemo to i napraviti.
Iako kao prioritet spominje nešto drugo:
- Pomlađivanje. Jako me muči bazen domaće lige jer je puno stranaca. Živim u Bakuu, gledam utakmice nacionalnog prvenstva. Ovdje je sa mnom žena, kćeri mi dođu u posjet. Bio sam u Hrvatskoj samo na dva tjedna ljetnog odmora. U ligi od osam klubova gdje svatko ima pravo na šest stranaca tebi na izbor ostane četrdesetak domaćih igrača, od toga trebaš probrati dvadesetak. Načinio sam pomak jer sam u program uveo šest-sedam mladih. Nekog materijala za budućnost ima, i neke nade. Što se tiče klase, tu je Šejdajev, koji igra za Dinamo Moskva, jedan igrač iz druge Bundeslige, jedan iz ukrajinske Oleksandrije... Nisam pogriješio dolaskom u Baku, živim u lijepom gradu, okružen sam vrlo korektnim ljudima. Ugovor mi traje do kraja kvalifikacija, a onda ću vidjeti, nemam zasad nekih planova.
Na kraju je rekao:
- Možda Hrvatska neće biti motivirana da odigra dvije dobre utakmice u tri dana, prije Slovačke nije bila na takvoj razini.
Nada izbornika nije napustila...