Reći da je prvi cilj Hrvatske na Euru prolazak skupine načelno je i činjenično točno i razumno, ali ne bude li ždrijeb baš brutalno težak i ne ponudi li “skupinu smrti” (kakve još nije bilo) pa da joj se treba posvetiti posebna pozornost, Vatreni u lipnju 2020. neće na Europsko prvenstvo ići s mišlju o skupini, nego o nokaut-fazi. Kako dobiti dva dvoboja na ispadanje i zakoračiti na tlo Londona, da britanska prijestolnica bude naša nova Moskva. Hrvatska misija 2020. zvat će se “Road to Wembley”.
Srušena barijera
Temelj je kvaliteta, ali i kolektivna svijest da Dalićeva momčad nakon ruskog srebra može jako puno. Iako je reprezentacija u kockastom već neko vrijeme europskim velikanima “sumnjivo lice” na završnim turnirima i pozorno je motre računajući da bi jednog dana mogla napraviti rusvaj, na lanjskom Mundijalu konačno je otkrila kakve su joj namjere i to će za Euro biti nova realnost.
Vatreni ‘18. i Vatreni ‘20. razlikuju se u svijesti i percepciji. U Rusiju smo poletjeli s frustracijama jer momčad čiji je vezni red s Rakitićem, Brozovićem i Modrićem vjerojatno najbolji na svijetu, a pojedinci joj igraju bitne uloge u velikim klubovima i godinama osvajaju Ligu prvaka nije napravila ništa grandiozno, tek je jednom u Francuskoj 2016. prošla skupinu i stala na prvoj sljedećoj prepreci. Zazivala se repriza 1998., ali je pitanje koliko je ljudi u nju vjerovalo. Nešto je nedostajalo.
No na “istočnom frontu” srušena je barijera, Hrvatska je ponovno od dobre postala odlična, danas mladići koji ulaze znaju da su dio svjetskih doprvaka, protivnike ne gledaju iz žablje, nego ljudske ili čak ptičje perspektive i što je najbolje - spremni su to nastaviti. I imaju čvrstu namjeru biti šampioni. Hrvatski nogometaši danas su sigurni u svoju vrijednost, što se reflektira i na Dinamove europske nastupe. To je rezultat Rusije. Stari kontinent ima niz reprezentacija koje mogu postati prvaci, a Hrvatska je jedna od njih. Na papiru neće biti među prvim favoritima, ali na terenu - tko zna.
Entuzijazam i širina
Vatreni su 2018. bili iskusniji, radilo se o momčadi koja je građena godinama, a Zlatko Dalić došao je nakon nekoliko neuspješnih izbornika koji su udarali glavom o zid i otvorio vrata. Njegovo inzistiranje na zajedništvu i obiteljskoj atmosferi, kao i jak navijački poticaj nit su koja ove Vatrene veže s Rusijom. Iako će euforija u lipnju i, nadamo se, srpnju, bude li rezultata, probijati sve granice.
Vjerojatno je prošlogodišnja ekipa imala više igrača s važnom rolom u najvećim klubovima: Mario Mandžukić, kojeg više nema među Vatrenima, tada je igrao u Juventusu, Ivan Rakitić sada ne uživa ni približno sličnu ulogu u Barceloni kao prije, Šime Vrsaljko je ozlijeđen... Tu je bila prednost “rusa”, koja nije zanemariva, ali ne znamo što će donijeti zimski prijelazni rok. Na Euru 2020. to će biti poprilično retuširana ekipa, sklop rutinera, nogometaša u zenitu karijere, i mlađih, čija kvaliteta i potentnost zapravo bude najveći optimizam. Hrvatska po rejtingu igrača, računajući prema tome gdje igraju i koliko ih Transfermarkt cijeni, možda neće jednako sjajiti, ali po potencijalu će biti na istom tragu. Ako ne i jača.
Od 23 nogometaša na Euru Zlatko Dalić vjerojatno će imati pola novih u odnosu na Mundijal, manje iskustva, ali sličan entuzijazam, a budu li svi zdravi i spremni, i veću širinu. S istim stožerom vjerojatno će igrati taktički sličan nogomet. No i po tom pitanju ova momčad ima više opcija. Jedino moramo zapaliti svijeću za zdravlje bekova. Pogotovo da Šime Vrsaljko zaigra kao nekad.
Već sad znamo da je pred nama zanimljiv Tour de Europe kojem se neizmjerno radujemo. A tek kad doznamo gdje i protiv koga krećemo...
TRI DANAŠNJE VRLINE U ODNOSU NA RUSIJU
1. SVIJEST DA MOŽEMO DALEKO
Sve do finala u Rusiji hrvatski igrači kao da su imali neki kompleks, a to vrijedi i za trenere. Na kraju su svi bili svjesni da su mogli postati svjetski prvaci. Sada to znaju, a to stvara pobjednički mentalitet.
2. ŠIRINA KADRA
Iako je Hrvatska izgubila niz kvalitetnih igrača, još ih je više dobila. Izbornik na mnogim pozicijama ima slatke brige koga poslati na teren od prve minute.
3. PETKOVIĆ, VLAŠIĆ, BREKALO...
Oni nisu samo novi igrači u reprezentaciji koji mogu zamijeniti one koji su se oprostili; njih trojica, ali i još neki, poput Livakovića ili Barišića, drugačija su vrijednost u odnosu na ono što je Hrvatska prije imala.
TRI DANAŠNJE MANE U ODNOSU NA RUSIJU
1. MANJE IGRAČA U NAJVEĆIM KLUBOVIMA
Zato što Rakitić ne igra u Barceloni, Vrsaljko je ozlijeđen, Mandžukića više nema u reprezentaciji, manje je protagonista u najvećim klubovima. Međutim, ima ih, neki i dižu kvalitetu.
2. MANJE ISKUSTVA
Ekipa iz Rusije godinama je igrala zajedno, svi su redom imali pokoji veliki turnir odrađen u karijeri, to je nosilo i neka loša sjećanja, ali i uigranost i iskustvo koje može biti korisno. Nekad i vrlo bitno.
3. PITANJE MODRIĆA I RAKITIĆA
Pitanje je hoće li Modrić s 35 godina moći igrati na visokoj razini svakih nekoliko dana, kao i do koje će mjere Ivan Rakitić biti nalik onome što je bio u Rusiji. To će bitno odrediti konačan rezultat na Euru.