Mirko Filipović nikad u Hrvatskoj ni u jednom izboru nije proglašen sportašem godine. Naprotiv, nije mu se priznavalo da je to čime se bavi uopće sport. U karijeri duljoj od dva desetljeća primio je valjda samo jednu nagradu na svečanim proglašenjima, priznanje za Pothvat godine 2006. kad je osvojio Prideov Grand Prix turnir, i to kao “utješnu” nagradu da bi uveličao svečanost Nogometaša godine.
Mirko nikad nije patio od tih službenih priznanja, njegove nagrade bile su omiljenost u puku, to što je među Hrvatima u statusu narodnog junaka, “jednog od nas”, običnog čovjeka iz naroda, kojim se ponosimo i što se u vrijeme njegovih mečeva nacija seli pred tv-ekrane, što je jedan od rijetkih sportaša koji može napuniti Arenu poput bilo koje rock-zvijezde, premda je pojam zvijezde nespojiv s Mirkovim životom.
Ježi se i bježi od toga, izbjegava svako javno pojavljivanje, povlači se u svoju oazu mira iznad Gajnica, obiteljsku i profesionalnu, gdje je u obiteljskoj kući opremio trening-centar, osobnu “dvoranu za mučenje” u kojoj dnevno provodi sate i sate doslovno krvavo vježbajući. Kuća, obitelj, “mučilište” u podrumu, preko puta šuma na Ponikvama za trčanje s udomljenim psima ljubimcima, to je Mirkov život. I naravno, ring i kavez, gdje postaje ledeni i brutalni Cro Cop.
U ringu nema oprosta
Drukčiji i ne smije biti jer u ringu nitko ne oprašta i sa svakim ulaskom stavlja glavu i muda na panj, a život na kocku.
Njegovu popularnost prije petnaestak godina pokušao je politički kapitalizirati i Račanov SDP kad je Mirko na njihovoj listi postao saborski zastupnik.
Sve je to neusporedivo s Mirkovom popularnošću u Japanu, gdje je Filipović bez premca najjači hrvatski brand i gdje je u statusu istinskog božanstva jer potomci samuraja u Mirku nepogrešivo prepoznaju načela Bushida, drevnog nepisanog kodeksa moralnih načela po kojima su živjeli samuraji i koji se prenosio generacijama i preslikao na kulturu Japana. Ukratko, to su ratnička načela po kojima se samuraj ne boji gledati smrti u oči i ne obazire se na bol. Ratnik koji je poražen ne smije odustati, baš kao što Cro Cop nikad nije odustao.
Bushido sadrži sedam vrlina: hrabrost, poštovanje, čast, vjernost, dobročinstvo, poštenje i pravednost. Sve to, jasno, vide u Mirku i po tome je on naš izvorni hrvatski vitez, slavonski samuraj.
Mirko Filipović po svemu je, najmanje zbog ovog posljednjeg trijumfa, a puno više zbog tih moralnih, samurajskih načela kojih se drži, među najvećim sportašima u neovisnoj Hrvatskoj. Put svakog sportaša do trona je jedinstven i mukotrpan, ali po težini i onome što je morao proći, osporavanjima i podmetanjima, a pogotovo po težini ozljeda i oporavka, Mirkov je usporediv samo s onim obitelji Kostelić.
Uz Janicu i Ivicu
Na Novu godinu ponovo smo mogli pogledati Gnothi Seauton, film o tome da za Kosteliće nije postojala riječ nemoguće, a na Staru godinu vidjeli smo u živo da to ne priznaje slavonski hrast, neslomljivi Mirko Filipović.
I Cro Cop je možda jedini sportaš, ne samo u Hrvatskoj, koji bi uz Janicu i Ivicu mogao slijediti i trenirati po načelima Ante Kostelića.
Da je Mirko mogao imati uz sebe nekog trenera i stručnjaka poput Gipsa Kostelića, ne usudim se ni pomisliti koji bi mu bio limit. Mirkov usud cijelu karijeru bio je i taj što je sam morao postavljati standarde i ići preko njih, sam je morao pomicati granice.
Jednom, u vrijeme velikog rivalstva s Rusom Fjodorom Jemeljanjenkom, Cro Cop je upitao Gipsa za savjet “što bih još morao učiniti da budem jači”. Ante Kostelić mu je slikovito odgovorio:
“Ti si nemoguće jak, u tebi je snaga ličkog medvjeda, strahovito radiš. Ali u Fjodoru je snaga sibirskog medvjeda, a taj je dvostruko veći od našeg ličkog. Moraš još pojačati, teže raditi...”
Mirko je uistinu još pojačao neljudske treninge i možda sada, sa 42 godine, kao da još nije na vrhuncu. Kao da može još jače i više.
Apsolutno u duhu Bushida: “Bol je samo slabost koju moraš izbaciti iz sebe”.
Poput Kostelića, i Mirko zaslužuje svoj Gnothi Seauton, film o čudesnom usponu do vrha i borbi do kraja kao nadahnuću za sve sportaše.
A da je Mirko, poput suborca Stipe Miočića, rođen u Americi, ne sumnjam da bi u Hollywoodu već imali pripremljen scenarij za igrani blockbuster i tražili veliku filmsku zvijezdu za glavnu ulogu. Za filmsku sagu o dječaku koji je u garaži u Privlaci sam radio utege, morao bježati u ratno izbjeglištvo, dolaskom u Zagreb sam se snalaziti da bi si mogao priuštiti banane, sam se probijati u opakom borilačkom svijetu, dijeliti i primati udarce da bi sa 42 godine mogao ponosno stati pred sinove i čuti “Naš tata je najjači!”