Zanimljiv, ludo zanimljiv lik. Amir Mansour, subotnji Hrgovićev suparnik, koji je u Zagreb doputovao tijekom utorka. Dan kasnije pojavio se pred novinarima. Bez i jednog jedinog slova o ikakvim problemima s privikavanjem na vremensku razliku. No, zato beskrajno raspoložen za razgovor. Staložen i razborit u izjavama, što nije za čuditi za nekoga s navršenih 46 ljeta, ali i još uvijek opako opasnog u ringu. Barem to govore brojke. U 26 mečeva, 23 pobjede, 1 remi i samo 1 poraz. Rastom nije zastrašujući, 188 cm, tako da se može očekivati puno bliske borbe.
- Ja radim sve. Vidjet ćete da ja radim sve.
Netko je uoči ove borbe naveo da ste navodno “prljav” borac?
- Tko? Ja? Ne! Nitko nikada nije rekao za mene da sam “prljav” borac. Nemoguće. Nitko nikad. Niti sam čuo, niti pročitao. Kladimo se u 1.000 dolara da takvu izjavu nećete nigdje pronaći. Znate li vi da sam ja najtrofejniji teškaš u povijesti boksa koji se nikad nije borio za prvaka svijeta? Je, je. Provjerite.
Onda je pred Filipom Hrgovićem teška večer?
- O, man, neće mu to biti lagana večer. Nimalo. Bit će gadna borba.
U redu, ali kada pogledamo godinu rođenja, ondje piše 1972. Puno je to...
- Je, ali dob se zasad nimalo ne manifestira na meni, formi, boksu. Uvijek sam svojima u kutu govorio, “kada vidite da sam spor i da to više nije to, pozovite, sjest ćemo i porazgovarati pa da završimo taj dio života”. To se još nije dogodilo.
Djeca su mi bila motiv
Razgovaramo u hotelu u jednom kutu dvorane, u drugom je sa svojim društvom mladi Filip Hrgović. Dva desetljeća mlađi od Amira, iza sebe ima 5 mečeva, sada boksa u rodnom gradu...
- On je sada prestravljen! Ja to ne bih nikada napravio. Nikada! No way! Ne bih se nikad na njegovu mjestu nakon 5 mečeva borio s tipom poput mene. Nikada, ni za milijun godina.
Na konferenciji za novinare Hrgović je pod svaku cijenu želio umanjiti činjenicu koja je neprijeporna, da ima manje iskustva od Mansoura. U obranu te teze pripomenuo je svojih više od 100 amaterskih mečeva.
- Nije to isto i zato mislim da sam u tom pogledu u prednosti. Možete imati stotine i stotine amaterskih mečeva, ali to nije uopće bitno kada jednog trenutka uđete u ring a pred vama 12 rundi. To je potpuno druga priča, drukčija dimenzija. To je nešto što sam ja imao, prošao već toliko puta. Amaterski boks vas ne može pripremiti na ovakvo što.
U Hrgovićevu se taboru s pravom hvale i ponose činjenicom koja nije uobičajena, a to je da se Filip u svojoj tek šestoj profi-borbi već bori za pojas. Istina, nije to onaj pravi WBC pojas, već internacionalni (kako su ga nazvali), ali bilježi se. I rijetkost je ili možda ne?
- Ja se nisam borio u šestom meču, već u petom! Računam od trenutka kada sam izašao iz zatvora. Peti meč nakon zatvora mi je već bio za WBF naslov, a šesti za IBF i WBO. Isto tako internacionalni teškaški naslov. Svi su mi govorili prije tih mečeva, “hej, uspori malo, lud si”, ali pobijedio sam lagano. Dakle, da, moguće je i tako rano imati borbu za naslov. Sve što trebaš je željeti to više od drugog tipa u ringu. Ponekad pobjednika određuje vještina, a ponekad i tko ima snažniju volju.
Amirovu boksačku karijeru, a i život u dobrom je dijelu odredio zatvor. Prvi je put ondje završio 2001. zbog preprodaje droge na 8 i pol godina. Po izlasku, zbog kršenja uvjetne slobode (u stanu u Washingtonu pronađena droga i streljivo), završio je dodatnih 14 mjeseci iza rešetaka. Kako nakon ne baš malo vremena izaći iz jedne takve ustanove i izvući neku novu snagu, za sport, boks konkretno?
- Boks je fizički sport očito. Zatvor je ustanova u kojoj... pa znate, ondje nema zabave, ne trčite za komadima, shvaćate. To je prilika posvetiti se solidno svom tijelu. Zatvor sve i svakog promijeni, pa je tako i mene. Dok sam bio ondje, pokušao sam se pretvarati da sam u trening-kampu. Zato sam trenirao. Učio i trenirao, ali nisam zbog toga baš zahvalan zatvoru, ha, ha.
Žalite li za nečim?
- Naravno. Gledajte, ja imam djecu, baš mi je to i bila motivacija kada sam došao kući iz zatvora. Želio sam dati sinu sliku oca na kojeg bi bio ponosan.
Amir ima ukupno petero djece. Tri sina, dvije kćeri. Najstarijem je 21 godina, najmlađoj 3 mjeseca.
- I sad je dosta, gotov sam, ha, ha.
Mansour je, u biti, svoje najbolje boksačke godine proveo iza rešetaka. Profesionalnu je karijeru počeo 1997, odradio je tek 9 borbi kada je uslijedilo uhićenje, pa zatvor. Kada je ondje ušao, imao je 29. Da toga nije bilo, bi li možda u boksu bio... nismo dospjeli završiti.
- Bio bih umirovljeni svjetski prvak, ha, ha. U ovom trenutku, sigurno umirovljeni. Shvaćam na što ciljate. Jasno da žalim što to nisam napravio. Znate, u Americi, posebno u predgrađima, imate mnoštvo sportaša, i ne samo sportaša, silu darovitih ljudi za nešto. No, tako je teško isplivati do vrha. Toliko malo njih ostvare te svoje potencijale. Zato što završe u zatvoru.
Odrastao sam u ‘šumi’
Tu je Amir počeo nizati brojke vrlo ozbiljnog lica.
- U Americi na svakog crnca kojeg vidite na ulici, ide još 1.000 koji su u zatvoru. To je tako. I to je svakodnevna i cjeloživotna borba koju mi u Americi imamo. Od prvog dana.
Amir je u zatvoru završio zbog preprodaje droge. Zašto? Što vas je nagnalo na to? Željeli ste zaraditi brdo novca, biti bogati preko noći?
- Nikada nisam upoznao ni jednu osobu koja preprodaje drogu, ali niti jednu jedinu koja je to zapravo željela činiti u životu. Djeca imaju svakakve snove i želje, ali nikad im nije san preprodavati drogu. Dosta je razumno bojati se zmije, ali ako idete uvijek, svakodnevno u šumu ili negdje gdje je puno zmija, naviknut će te se. Postat će vam normalno. Ja sam odrastao “u šumi”, razumijete? U SAD-u imate čudnu situaciju da su čak 85-90% od svih zatvorenika crni ili Latinosi. Istodobno, 70% svih zločina ne počine uopće ni crnci, ni Latinosi, makar, moram vam priznati da sam u zatvoru sreo i neke od najsjajnijih, pa i najinteligentnijih ljudi, vrlo poniznih.
Tu smo se dotaknuli nečeg vrlo aktualnog u SAD-u danas. Paljenja Nikeovih tenisica i opreme jer je ta tvrtka uzela kao reklamni lik američkog nogometaša Colina Kaepernicka, poznatog po tome što je pokrenuo klečanje za intoniranja američke himne. Kao znak otpora policijskoj brutalnosti, posebno prema tamnoputim Amerikancima.
- Taj je sportaš samo upotrijebio svoje ime, gestom želio ukazati na okrutnu policiju, koja je doslovno ubija tinejdžere, crne muškarce i crne žene, nenaoružane. Neki čak i nisu kriminalci. Ubijaju ih! Doslovno ubijaju. Prosipaju mozak, hej! To se stalno događalo, samo što sada imamo internet, mobitele, na njima su kamere i danas se to prikazuje. Kaepernick je želio ukazati na tu brutalnost, ali sada ima onih koji sve svode na nepoštivanje zastave ili himne.