Prvo što ugledate već s ulaznih vrata Boksačkog kluba Predator je gomila dječaka od deset do 18 godina koji nemilice udaraju boksačke vreće. Među njima se staturom i godinama (napunio je 18) izdvaja Leo Cvetković, srebrni s ovogodišnjeg Prvenstva Hrvatske za seniore. Budućnost je pred njim, a u prilog mu govore i rezultati na međunarodnim turnirima.
Godinu je okrunio zlatom na jubilarnoj 60. zlatnoj rukavici u Beogradu, a prije toga najsjajnijim odličjem okitio se u Sloveniji, dok je u Poljskoj i Švicarskoj bio srebrni.
Čudno mi je bez kacige
- Zadovoljan sam boksačkom 2017. godinom. Uvijek može bolje, ali s obzirom na to da sam najmlađi, tek sam ušao u seniore, drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske je odlično. Imao sam pet ili šest međunarodnih turnira ove godine, svi su bili uspješni - govori Leo, koji paralelno studira kineziologiju u Zagrebu.
- Fakultet sam upisao izvanredno da se ne bi morao seliti u Zagreb. Najveći problem mi je bio što ne želim promijeniti klub. Za vrijeme boravka u Zagrebu ću trenirati tamo, a obaveze na fakultetu su takve da imam 15 dana predavanja i onda ispite.
U mlađim kategorijama na prvenstvu Hrvatske osvajao je zlato, srebro i broncu, a ove je godine u seniorskoj kategoriji do 81 kilograma izgubio od Damira Plantića. Čudna mu je bila, kako sam kaže, prilagodba na život bez kacige u seniorskom boksu.
- Kaciga radi pritisak na glavi, čak je i lakše bez nje, samo su udarci teži i ozbiljniji pa treba biti oprezniji. Stariji su dečki, imaju više iskustva što predstavlja najveću prepreku. Na početku nije bilo baš ugodno, ali sam se već priviknuo. Sada kad stavim kacigu za sparing, bude mi i malo čudno - govori Cvetković i pobija famu o boksu kao sportu za grubijane.
- Što se tiče boksa, uvijek kažu da je nasilan sport, a ja sam najmanje nasilja doživio na boksu. Ozbiljnijih ozljeda nikada nisam imao, osim puknute arkade, što je nama normalno. Čak ponekad mi boksači i volimo puknutu arkadu - kroz šalu je kazao Leo.
Prije nekoliko mjeseci završio je Tehničku školu u Rijeci, a u boksu je završio sasvim slučajno.
- Igrao sam nogomet sedam godina i u tom razdoblju imao tri operacije noge, četiri puta sam je slomio, a u boksu nikada nisam imao nijedan lom - govori bivši nogometaš Rijeke kojemu, kao i svakoj osobi u razvoju, a pogotovo boksaču, pada najteže reguliranje kilaže.
PH, EP i SP u 2018.
- Kile su uvijek najveći problem. Prije turnira, pogotovo kada ih moramo skidati, ne smijemo jesti cijelim putem, a vozimo se po deset do 15 sati, zna se dogoditi da ni gutljaj vode ne smijemo uzeti. Ines i Adrijana mi sastavljaju prehranu. Kada dođe do zamora mišića na turniru, odmah se njima javim i one mi kažu što da pojedem, što da popijem.
Ambicije u sljedećoj godini su velike, pogled seže do zlatne medalje na prvenstvu Hrvatske, a onda i nastupi na europskom i svjetskom prvenstvu, gdje je Leo u mlađim dobnim kategorijama dogurao do četvrtfinala.
- Normalno da bih jednog dana volio postati profesionalac, ali daleko je još to. Treba prvo otići na Olimpijske igre, napraviti neki rezultat u amaterskom boksu da bih se mogao potkovati za profesionalni boks - zaključio je Leo, koji na spomen Olimpijskih igara u Tokiju zaključuje:
- Nadam se, to je najveći cilj.