Još jedna uzalud potrošena godina za tešku kategoriju ide k svojem kraju. Tako ćemo 2016. pamtiti po otkazanim mečevima (dvaput Kličko - Fury, jednom Povetkin - Wilder), ozljedama (Wilder i Kličko), pozitivnim testovima na nedopuštena sredstva (Povetkin), šmrkanju kokaina (Fury), maničnoj depresiji (opet Fury) i novom cjepkanju titule na uglavnom bezvrijedne pojaseve četiri davno kompromitirane organizacije.
Znači li to da je godina u potpunosti potraćena? Ako stavimo na stranu toliko nam draga "nekad je bilo bolje" naricanja - i ne baš. Deontay Wilder nas je još u siječnju počastio nokautom godine koji je loše izdanje protiv Artura Szpilke pretvorio u novi "highlight" za sportske najave, Anthony Joshua se preko smiješnog Charlesa Martina probio do komadića svjetske titule (IBF) pa još malo nabijao iskustvo i statistiku na nedoraslim, ali za njegov razvoj nužnim protivnicima, Joseph Parker je zaredao pobjede protiv nekoliko solidnih suparnika i postao prvi Novozelanđanin s pojasom (WBO), a Dillian Whyte i Derek Chisora su prostačenje i bacanje stolova posve neočekivano zaključili najboljim teškaškim mečom u dugo, dugo vremena.
Kad je Tyson Fury u studenom 2015. pobijedio Vladimira Klička u teškoj je kategoriji zaključena jedna era, ali pravi procvat nekad zlatne koke boksa mogao bi se dogoditi "tek" u travnju sljedeće godine, kad će se 27-godišnji Joshua suočiti s 41-godišnjim Kličkom pred 90 000 ljudi na Wembleyju. Tako velik meč u teškoj kategoriji nije se dogodio još od borbe Lennoxa Lewisa i Vitalija Klička, koji je na kraju završio nesretnim prekidom zbog razbijene arkade Ukrajinca. Osim što će svi uključeni zaraditi brdo love, meč Joshua-Kličko će boksu vratiti mnoštvo navijača i ovisno o pobjedniku, trasirati put za nove velike mečeve.
U kontekstu ovih pozitivnih pomaka, pripremili smo optimističan pregled teškaša koji će sljedeće godine krenuti u pohod prema toliko željenom ujedinjenu svih titula.
1. Anthony Joshua (18-0, 18 KO)
Olimpijskog prvaka iz Londona smo prije godinu i pol dana najavili kao budućeg prvaka. Nakon aktivne 2015. koju je zaključio još uvijek najvećom pobjedom karijere (nokaut u osmoj rundi protiv konkurenta iz amaterskih dana Dilliana Whytea), Joshua je zahvaljujući smiješnoj politici IBF-a i umješnosti svojeg promotora Eddieja Hearna osvojio pojas kojim je Fury izmjerio opseg wc školjke. Naravno, bila je potrebna i sitnica poput nokautiranja tadašnjeg "prvaka" Charlesa Martina, ali s obzirom na njegove kvalifikacije i spremnost to je bila najlakša stvar u cijeloj priči, zaključena po brzom postupku u drugoj rundi.
Joshua je naslov dva puta obranio, u lipnju protiv Dominica Breazealea i u prosincu protiv Erica Moline. Ni jedan od njih dvojice, naročito Molina, nije predstavljao neki izazov za mladog Britanca, ali s obzirom na relativno ranu fazu njegove karijere (tek tri godine kao profesionalac) takvi izazivači dio su procesa pripreme za najveće stvari. A one nesumnjivo dolaze sljedeće godine. Ako 29. travnja pobijedi Klička na Wembleyju, a po mnogima za to ima vrlo dobre šanse (ne bi Hearn ni ugovorio meč da nema), Joshua će svoju slavu s Otoka, gdje je već neko vrijeme etablirana zvijezda, podići na globalnu razinu. Također će si otvoriti put prema drugim velikim mečevima, kao s Wilderom, Parkerom, možda Ortizom ili Hayeom...
Bude li sve po planu, Joshua bi mogao postati najpopularniji teškaš još od zlatnih dana Mikea Tysona, kao i prvi koji će nakon njega ujediniti sve titule (Iron Mike je to učinio 1988., kad se WBO tek osnivao i nije bio relevantan).
2. Vladimir Kličko (64-4, 53 KO)
Još od kraja 90-ih godina nije bilo liste relevantnih teškaša bez imena Vladimira Klička. Osim što je to dokaz njegove kvalitete i dugovječnosti, u određenoj mjeri pokazuje i siromaštvo teške kategorije u kojoj Ukrajincu, ne računamo li starijeg brata Vitalija, nije bilo premca skoro deset godina. Kad ga je končano Fury srušio s trona, bilo je to u rijetko bezveznom meču u kojem su klinč i izbjegavanje iole snažnijih izmjena bili u prvom planu.
Kad uđe u ring s Joshuom, Kličku će to biti prvi meč od poraza protiv Furyja, dakle punih godinu i pol dana bez akcije. S 41 godinom na plećima, hrđom od neaktivnosti i notorno staklenom bradom, veliki Vladimir nakon dugo vremena neće biti favorit za pobjedu. Daleko bilo da podcjenjujemo njegovu vještinu, posebno najbolji lijevi direkt u kategoriji, ali kad bismo morali uplatiti novac na nekog od boksača, bilo bi to na 14 godina mlađeg, jačeg i agresivnijeg Joshuu.
Pomalo ironično s obzirom na peto desetljeće života u kojem se nalazi, ovaj će meč uvelike odrediti Kličkovo nasljeđe - ako pobijedi (ali pošteno, ne hrvanjem), poraz od Furyja isparit će iz sjećanja i govor o možda najvećem teškašu 21. stoljeća bit će opet aktualan. Ako izgubi, mnogi će ga nepravedno pamtiti samo kao šampiona u nikad goroj konkurenciji.
3. Luis Ortiz (27-0, 23 KO)
Prije dva mjeseca bili smo uvjereni da je 37-godišnji Oriz (koji je možda i stariji) najopasniji teškaš današnjice. No, nakon njegove posljednje dvije pobjede više nismo toliko sigurni. Prvo je u studenom na bodove dobio Malika Scotta koji se sramotnim izbjegavanjem borbe i bježanjem po ringu pobrinuo za najgorih 12 rundi koje smo ikad gledali, tijekom kojih Ortiz nije znao kako dovršiti posao. Nakon toga je u prosincu u sedmoj rundi nokautirao britanskog "bijelog nosoroga" Davida Allena, boksača koji je u najboljem slučaju niža srednja klasa, u meču koji nije baš nikog impresionirao.
U svakom slučaju, obje izvedbe bile su daleko ispod razine na kojoj je bio kad je u prosincu 2015. prebio vrlo solidnog Bryanta Jenningsa. Za čovjeka koji je prošao kroz najbolju boksačku školu na svijetu (kubansku) i građen je kao King Kong (što mu je i nadimak), Ortiz mora pokazati više da bi ga njegov novi promotor Eddie Hearn upario s nekim od ostalih boksača s ove liste. Samo mora požuriti, budući da je svakim danom sve bliži periodu u kojem boksači razmišljaju o penziji i često dugotrajnom liječenju, a manje o meču za naslov prvaka svijeta.
4. Deontay Wilder (36-0, 35 KO)
Wildera najradije ne bismo stavili na ovu listu. Jest, čovjek bi svojim udarcem srušio i slona. Istina, još uvijek nije poražen u ringu i WBC naslov je obranio već četiri puta, sve nokautom. Samo jednom u karijeri je njegov suparnik dočekao zadnji gong i to Bermane Stiverne protiv kojeg je osvojio "svjetski" naslov. No, Deontay Wilder je po nama klasična "hype" priča, sirovi i prezaštićeni nokauter koji je nabio statistiku na uglavnom smiješnim protivnicima koje prvaci iz nekih boljih vremena ne bi uzeli ni za sparing partnere.
Kad je napokon došlo vrijeme da se ogleda s ozbiljnijim suparnikom, Aleksandar Povetkin je bio pozitivan na testu za doping, a Wilder je obranio naslov protiv Chrisa Arreole, koji nije bio ni sjena sebe iz mlađih dana, kad se još smatrao perspektivnim teškašem. U tom je meču Wilder uspio slomiti šaku i ozlijediti biceps, što ga je udaljilo iz ringa do kraja godine.
U 2017. će braniti naslov, gle čuda, protiv Poljaka Andrzeja Wawrzyka kojeg je nekom alkemijom WBC ugurao na 12. mjesto svoje ljestvice izazivača. Kad na čistu snagu riješi i tu prepreku, Wilder će pogled okrenuti prema pobjedniku ogleda Joshua-Kličko, iako bi prije toga mogao braniti naslov protiv svojeg prvog izazivača Dilliana Whytea. No, kako sve bolji Whyte baš i ne spada među kandidate za krivu stranu nokauta godine, očekujemo da promotor Lou Di Bella ishodi odgodu obveze od WBC-a i pričeka lukrativniju Joshua/Kličko opciju.
Samo da se više bori s nekim tko nije iz trećeg ešalona kategorije.
5. Jospeh Parker (22-0, 18 KO)
Novopečeni WBO prvak, prvi Novozelanđanin sa svjetskim pojasom, Parker je neko vrijeme kotirao rame uz rame s Joshuom za najveću nadu teške kategorije. Realno, pobijedio je ozbiljnije boksače od Joshue i ima više profi-iskustva od starijeg kolege zbog čega na prvi pogled nema razloga da ga smatramo slabijim od poznatijeg Britanca.
No, nakon višekratnog gledanja mečeva oba boksača, očito je da Parker malo zaostaje. Iako ima brze ruke i vrlo respektabilnu snagu, Novozelanđanin samoanskog porijekla i dalje ima poroznu obranu, a protiv ozbiljnijih suparnika je pokazao neodlučnost i izostanak agresije kakvo kod Britanca nećete vidjeti. Neosporna kvaliteta (i malo domaćinskog suđenja) bilo je dovoljno za pobjede protiv Takama i Ruiza Jr. i vjerojatno će dostajati za prvu obranu naslova protiv Hughija Furyja. Ipak, protiv ostalih boksača s ove liste ne vidimo ga kao pobjednika, osim možda protiv Wildera čije bombe mogu demantirati novinarska mudrovanja.
Ostali vrijedni pažnje
Aleksander Povetkin (31-1, 23 KO)
Najrelevantnija lista top boksača po kategorijama, ona Transnational Boxing Boarda, Povetkina na temelju starih zasluga još uvijek rangira kao trenutno prvog teškaša svijeta, ali Rus bi vrlo brzo mogao nestati s liste.
Prvo je u petom mjesecu propao njegov meč za naslov s Wilderom jer je bio pozitivan na nedopuštena sredstva, što se poslije pretvorilo u trakavicu tužbi i optužbi, budući da je WBC u jednoj proceduralnoj caki našao izgovor da Povetkina ne suspendira. Drugi dio Povetkinove dopinške sage odigrao se prošli vikend kad je samo 20 sati prije meča sa Stiverneom ponovno bio pozitivan, zbog čega je meč, jasno, otkazan.
Tada je u rijetko viđenoj svinjariji, čak i za boksačke pojmove, njegov promotor Rabinsky u Ekaterinburgu "našao" inače solidnog, ali posve nespremnog Francuza Duhaupasa i gurnuo ga u ring s Povetkinom još iste večeri, gdje ga je Rus nokautom ostavio bez svijesti. Iako se izvukao od kazne nakon otkazanog meča s Wilderom, ne vidimo što bi olimpijskog prvaka iz Atene i nekadašnjeg izazivača Vladimira Klička ovaj put moglo spasiti suspenzije.
Dillian Whyte (20-1, 15 KO)
Pobjednik na početku spomenutog meča godine u kojem je s Chisorom natjerao dvoranu od 20 000 ljudi na gromoglasne ovacije, Whyte je trenutno prvi izazivač WBC prvaka Wildera. Koliko to znači, pokazuje činjenica da ga je u redu preskočio malo poznati Poljak predviđen za novi nokaut.
Nakon poraza od Joshue, kojeg je jedini dosad uspio uzdrmati, Whyte je spojio četiri pobjede (jednu protiv našeg Ivice Bačurina) i probiti se u top 10 teške kategorije s velikim šansama za napredovanje. Uz Joshuu i Ortiza dijeli promotora Hearna koji će se sigurno pobrinuti da mu već sljedeće godine osigura meč za jedan od pojaseva.
David Haye (28-2, 26 KO)
Nakon tri i pol godine izbivanja iz ringa, Haye se ove godine vratio pobjedama protiv hrvatskog zeta Marka De Morija i "Švicarske kobre" Arnolda Gjergjaja, za što mu je ukupno trebalo malo više od šest minuta u ringu - logično, s obzirom da obojica, uz dužno poštovanje, nisu ni blizu u istoj klasi s čovjekom koji se svojedobno činio kao najozbiljniji izazivač Vladimira Klička.
U drugoj polovici godine Haye je vrijeme provodio na komentatorskom mjestu Sky Sportsa (i radio odličan posao), umjesto da traži novog suparnika. Nakon što je postao stoti u nizu koji je otkantao hodajući "Let's go champ" show Shannona Briggsa, Haye je loše insceniranim sukobom s WBC prvakom lakoteške kategorije Tonyjem Bellewom napokon najavio novi meč. S lakšim suparnikom ogledat će se 4. ožujka sljedeće godine u meču koji će sigurno napuniti bilo koju dvoranu na Otoku, a možda ga i približiti meču s Joshuom koji se čini kao njegov konačni cilj.
Kakve su mu šanse u eventualnoj borbi za naslov, moći će bolje procijeniti tek nakon meča s Bellewom.