Slučajni susret u salonu kod "Brice", tamo gdje je vječna tema Hajduk (stalne mušterije Pero Nadoveza, Dražen Mužinić), za ovu priliku u prvom planu rasprave našao se boks.
Marin Mindoljević, svojevremeno juniorski prvak Hrvatske u teškoj kategoriji, pa i kandidat za Olimpijske igre u Tokiju 2020. odustao je od boksa, barem privremeno, egzistenciju je trenutno našao kao taksist. U Splitu je, zna se, rat među taksistima, ima tu svega i svačega, pa i krvavih obračuna, ali se u 24-godišnjeg Mindoljevića nitko ne usudi dirati (visok 194 cm, težak 106 kg), jer kad ga se vidi odmah se zna da s njim nema šale...
- Ne zanimaju me ti obračuni, radim svoj posao - kaže Mindoljević i odmah dodaje:
- Naravno, bilo bi mi draže da radim, to jest treniram u dvorani, da se pripremam za mečeve, ali je to za sada prošlost. Žalim, baš sam tužan...
* Zašto?
- Ne mogu sam, nemam podrške. Čak i kad sam bio najbolji prije dvije godine kuburio sam s neimaštinom. Moji u klubu Marjan nisu imali sredstava da me šalju na turnire, a u Splitu je takvo stanje da je sport srozan na najniže grane.
* A sanjali ste odlazak na Olimpijske igre u Tokiju?
- Nisam samo sanjao nego je to bila realnost. Sad je gotovo, drugi su zauzeli moje mjesto. U vrijeme prvenstva Hrvatske morao sam na turnir u Uzbekistanu, u organizaciji ABA pro boxinga, tako je prvak postao Bogdanović. A njega sam par puta tukao. Ovi u Zagrebu jedva su dočekali da se maknem. Tako su svojevremeno likvidirali i Marija Tomasovića, olimpijca iz 2008., ostavio se boksa zbog nekorektnih igara iz Hrvatskog boksačkog saveza.
* Onda je li to zauvijek ono zbogom ringu?
- Vježbam tu i tamo za svoj gušt, u solidnoj sam formi. Ipak, trebalo bi mi par mjeseci priprema za vrhunsku formu. Trebao bih naći nekog sponzora, donatora, nekoga tko zna što je boks i voli ga, nekoga tko bi investirao u mene, recimo jednu godinu... Sigurno bih mu dobrim uzvratio.
* Bili ste sparing-partner Hrgoviću, priča se da ste jedini mogli s njim izdržati tri runde u ringu?
- Bio sam mu glavni sparing u Hrvatskoj. Udarali smo se nemilo... Hrga je posebna priča, on me toliko hvalio da sam se nadao njegovoj pomoći. Bio sam mu partner u više navrata, posebno prije njegova odlaska na Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Pomogao sam mu, to on i priznaje, ali dobro je došlo i meni. Međutim, poslije Rija nismo se čuli... Hrgović je inače strašan boksač, ima udarac od kojeg se pada, nadam se da će doći do položaja da se bori za svjetsku titulu. Dobit će on tu borbu.
* Splitski boks?
- A ima sedam ili osam klubova, svaki vuče na svoju stranu. Kažu mi da je ranije bio jedan klub, kvalitetan, koji je dao vrhunske boksače. Ja sam u Marjana, jako dobar klub, šteta je što preživljavamo. Sve se svodi na ljubav. I kad sve to vidim onda gubim nadu, žao mi je pogotovo kad znam da sam trebao biti perjanica ne samo splitskog, nego i hrvatskog boksa, pa i dalje i šire. Nema veze, sad sam taksist, posla ima preko glave, važno je da se radi i da se može zaraditi. Ali kad bi me na primjer pozvao Hrgović, odmah bi se odazvao. Boks je moja ljubav, taksiranje potreba.