U trenucima dok budete čitali ove retke, naš olimpijski boksački tandem Filip Hrgović i Hrvoje Sep bit će negdje na 10.000 metara iznad Atlantika. Nisu otišli posljednji, ali jesu među posljednjim hrvatskim olimpijcima koji stižu u Rio. Neovisno činjenici što će Hrvoje (poluteška kategorija) u ring vrlo brzo, već koncem tjedna.
- Nema potrebe za raniji odlazak. Obojica, posebno Hrvoje, uopće nemaju problema s famoznim jet-lagom. Uhvate ritam istog trenutka. Osim toga, i bolje je da nismo predugo ondje. Da u pravi trenutak, ni prerano, ni prekasno uletimo u ring - govori Leonard Pijetraj, trener obojice naših šakača, ujedno seniorski izbornik.
Tvrdnja koja stoji i koja je potkrijepljena (kada govorimo o aklimatizaciji, preskakanju nekoliko vremenskih zona) iz Svjetske boksačke lige, u kojoj su obojica trijumfalno nastupali minulih godina. To su bila “luda” putovanja, doslovno s jednog na drugi kraj svijeta. Iz Kazahstana na Kubu, pa malo do sjevera Italije, pa Kina, Australija. Sve u komadu, kao od šale, a u ringu su sijevale njihove munje i gromovi.
Ovo tu je moja jazbina
Ovaj nešto kasniji odlazak bio je sjajna prilika za pohoditi pretposljednji trening u domovini. Ponedjeljak kasno poslijepodne, Zagreb u oblacima i s rominjanjem kiše. No, u jednoj maloj dvorani u Dubravi je lijevalo. Znoj je lijevao!
- Boks je vučji sport - veli Filip Hrgović pa krene u obrazlaganje.
- Cijeli život vuk u jazbini liže rane sam sebi, ali kad uhvati plijen, tad je odmah čopor oko njega. Evo, ovo tu. To je moja jazbina.
Zgodna usporedba. Posebno ona glede čopora. Nešto što mu i želimo. Čopor oko njega za dva-tri tjedna jer to bi značilo da se ovaj Vuk iz Dubrave iz Brazila vratio s plijenom. Pokraj ringa već mjesecima visi brazilska zastava. Podsjetnik kamo ide, za što se sprema, što ga čeka. I sjajni natpisi iznad ringa. Autor kojih je Cus D’Amato (1908-1985), prvi trener Mikea Tysona.
“Bez discipline, nije bitno koliko si dobar. Ti si ništa.”
Nije to jedini. Ima još.
“Jednog ćeš dana naletjeti na jakog frajera s najjačim udarcima. Stalno će te napadati zato što je jak. Tada disciplina odlučuje”.
Zaslužio otići tamo
Je li Filip sve napravio?
- Jesam. Ne samo u ovim pripremama, nego u deset godina karijere. Uvijek sam trenirao jako, bio discipliniran, grizao kao lav i stvarno si nemam što zamjeriti. Sad moram staviti točku na “i”, odraditi to najviše zbog sebe. Zaslužio sam otići tamo i boksati kak’ znam. Kao i da kasnije nikome ne polažem račune.
Što u vašem slučaju presuđuje u ringu? Tjelesno ste spremni, imate iskustvo, boksačka vještina nije sporna. Je li sada presudna psiha? Pitamo zbog posljednjeg SP kada ste bili, za vas, tek peti...
- Sigurno. Koncentracija i smirenost. Presuđuju detalji, voljni moment, tko će biti željniji pobjede.
Kada se razgovara sa sportašima uoči neke velike utakmice, početka sezone, nadmetanja, slijede stereotipni odgovori, “radili smo najbolje dosad”, “nikad nismo bili spremniji”... Kad Filipa pitate o pripremama, dobijete - ovo:
- Iskreno, pripreme nisu prošle baš najbolje. Nisam spreman kao inače za velika natjecanja. Imao sam onaj propali sparing s Kličkom jer je njemu otkazan meč taman kad sam došao u njegov austrijski kamp. Onda sam bio bolestan 10 dana, pa sam imao propali turnir u Rumunjskoj, za koji smo očekivali da će biti puno jači. Nije baš sve bilo bajno. Ove mi se godine nekako skupilo i mnoštvo privatnih problema. Svega je bilo. K’o za vraga baš kad ne treba. Sve nije baš bilo bajno, ali sam svejedno spreman. Fizički dio može varirati nekih 5-10%, ali najbitnije je kakav ću biti u glavi. Mislim da imam i tehničke, i taktičke, i psihičke i fizičke kvalitete.
TV, kokice i fotelja
Sputava li breme favorita, kandidata za medalju? Do prije godinu i pol dana malo tko u Hrvatskoj znao je za Filipa Hrgovića, a sad se odjednom od vas očekuje ni manje, ni više nego olimpijska medalja. Do vas moraju dopirati takva očekivanja.
- Navijači žive u svom svijetu, čak i moji najbliži, i nikome nije za zamjeriti. To su dva svijeta. Navijačkom sada kreće uživancija. Dva tjedna televizije, fotelja i kokice, a meni kreće pakao. Moram se ograditi od svih očekivanja. Boks je sport u kojem vas i najmanja dekoncentracija može srušiti. To osjetim i na sparingu. Ako taj dan nisam pripremljen za trening, osjetim da stvari ne idu kako bi trebalo.
Spomenuli ste da vas u Riju čeka pravi pakao. Što su onda minuli tjedni, mjeseci? Iz dvorane imate s jedne strane pogled na prazno parkiralište i kontejnere sa smećem. S druge je strane zid stambene zgrade, a vi sami, s trenerom i sparing-partnerom i udri... Tako dvaput dnevno, ukupno po 4-5 sati. Ako to nije deprimirajuće...
- Ha-ha, je, ali tako mi je već deset godina. Muke po boksu. Nadam se da će sve to isplatiti.
Veselite li se Riju?
- Ova godina mi je bila stvarno... Kako se Rio približavao, tako je bilo sve više problema. Ne znam je li to bila slučajnost ili sam to nekako “privukao”, ali tako je bilo. Bilo mi je baš opterećujuće. No, kako se bliži dan početka, jedva čekam. Da, sada se veselim. Velim, mučim se deset godina, izdržat ću još tih 20 dana.
Što vas je u pripremnom razdoblju najviše izbacilo iz takta?
- Te neke privatne stvari, koje ne bih spominjao. Bilo je puno ometanja. No, sad je tome kraj, letim za Rio i više mi nitko ništa ne može. Sve sam prebrodio, jači za sve probleme koje sam svladao. Spreman sam, to je najbitnije. Ma, i da ne treniram dvije godine, mogu odraditi tri runde po tri minute.
Previše sam se opustio
Francuz Tony Yoka, svjetski prvak, pa Kazahstanac Ivan Dičko, Englez Joe Joyce. To su vam najjači konkurenti.
- Oni, plus Madžidov iz Azerbajdžana i Rumunj Mihai Nistor. Nas šest. Od Nistora sam izgubio nedavno na turniru u Rumunjskoj, ali mi smo ta top-postava. Iako, ima tu još nekih imena za koje šira javnost i ne zna. Ja ću najvjerojatnije biti nositelj, što nosi nešto lakši ždrijeb, ali ne smiješ se opustiti. Može vam u prvom meču doći neki anonimac, dobro raspoložen i odnio vrag šalu.
Kada se uđe u trening dom BK Leonardo, tu “vučju jazbinu”, u malenom hodniku s desne strane je ploča od pluta. Na njoj novinske stranice s intervjuima, isječcima, izjavama, izvješćima s borbi, nadmetanja Hrgovića, Sepa... Tu stoji, u središnjem dijelu duplerica SN i Hrgovićeva izjava nakon osvojenog europskog zlata u Bugarskoj prošle godine, “Ovo zlato ništa ne vrijedi ako ne osvojim medalju na Igrama”. Sami ste sebi stavili silan imperativ.
- Zato što je tako. Europsko će se zlato zaboraviti. Mislim, ostaje to u nekoj povijesti, ali olimpijska medalja vas gura, stavlja u posebno društvo.
Nikada nećemo zaboraviti ni vašu izjavu, “kad osvojim olimpijsko zlato, onda...” Nije upitno bilo “ako odem na Igre, volio bih osvojiti medalju”, nego odmah u glavu “kada osvojim zlato”.
- Ma dajte? Kada sam to rekao?
Prije godinu i pol.
- Tada sam još bio nadobudan, ha, ha. Nije bitno ni “kada”, niti “ako”, bitno je da osvojim. Teže mi je sada o tome. Tada je to bilo lakše reći, Rio je bio još daleko, a sada sam svjestan da se moram iz meča u meč koncentrirati. Neće se zlato samo stvoriti. To me koštalo na Svjetskom prvenstvu lani. Mogao sam napraviti znatno više, no jednostavno sam se opustio.
Baš zato mislimo da vam je to pet mjesto, poraz u četvrtfinalu od Tonyja Yoke, kojeg ste dobili u finalu juniorskog SP, dosta koristilo.
- Da sam tada uzeo zlato ili medalju, mislim da bih se puno više opustio i ne bih bio toliko oprezan. Na tri uzastopna SP izgubio sam četvrtfinale, a uvijek se očekivala medalja. Pogotovo ovo posljednje SP. Nitko Yoki nije davao šanse... Nitko se neće sam pobijediti. Nitko neće sam sebe nokautirati.
Nakon Rija na odmor
Još nešto nismo spomenuli, a od presudne je važnosti u boksu. Pojam straha, odnosno hrabrosti s kojima ulazite u ring.
- Znate li koji je mišić najbitniji kod boksača? Srčani! Ne možete doći na olimpijske igre ako nemate hrabrosti. Ne možeš u ring. Makar, to je nešto što se uči, dokazuje u počecima, u prvim godinama boksa. Kasnije je to disciplina i taktičko-tehnička vještina, a hrabrost je neupitna.
Život nakon Rija? Profi-vode, ostanak u amaterima...
- Ne razmišljam. Nakon Rija mi treba odmor. Bez roka trajanja. Može biti mjesec dana, dva tjedna, godina, ne znam, ali se trebam odmoriti. Deset godina se već za nešto spremam i baš mi treba odmor.
Kraj? Ne, nije. Filipa posljednjih dana “peru” ili pučke poslovice ili usporedbe s animalnim svijetom. Vučjim primarno.
- Boks je vučji sport. U cirkusu ćete naći i lava i medvjeda, ali nikad vuka. Njega se ne može pripitomiti. Ni nas boksače - prije polijetanja će Filip Hrgović.
Vuk iz Dubrave krenuo je u Rio po svoj plijen.