Vijest o smrti legendarnoga majstora borilačkih sportova Branka Cikatića rastužile je mnoge, među njima i prijatelje solinskoga Tigra koji je osvojio čitav niz titula u svojoj bogatoj karijeri, bio prvi osvajača K-1 turnira u Tokiju kao najstariji kojemu je to je uspjelo… Pogodila je Cikatićeva smrt Hrvatsku i Dalmaciju, vijest je stigla i do Japana gdje je bio obožavan, a u tuzi su u ova teška vremena i njegovi prijatelji, poznati sportaši s kojima je dijelio trenutku tijekom karijere
- Teško je išta kazati u ovom trenutku. Potreslo me kao da mi je netko iz familije umro – rekao je Zoran Vulić, legendarni igrač i trener Hajduka. – S Brankom sam proveo dugi niz godina zajedno, gotovo čitavu mladost. Teško je naći neku riječ kojom možeš ublažiti tugu u sebi. Vraćaju ti se neke slike iz mladosti, djetinjstva koje smo proživjeli. On je bio pionir ovoga sporta, da nije njega, tog sporta ne bi ni bilo, full contacta u početku, pa kasnije tajlandskoga boksa. Bio je čovjek koji je prvi osvojio Tokio, teško mi je pričati jer sam bio toliko emocionalno vezan za njega.
Branko Cikatić snimljen u boksačkom klubu Marjan 2017 kako priprema borce za prvenstvo u Japanu
Prisjetio se Vulić i vremena kada je Cikatić radio pripreme s Hajdukom…
- Radili smo s njim kondicijske treninge, on je bio pionir toga rada zajedno s Radmanom, a kasnije su se još pojavili Čavka i Krolo. Sjećam se da je s nama bio na Kupresu. Izgubili smo legendu ovoga sporta.
Dosta se s Cikatićem družio još jedan legendarni hajdukovac Zlatko Vujović koji je s bratom blizancem Zoranom sa solinskim borcem provodio puno vremena.
- Družili smo se intenzivno, on se bavio kickboxingom, a ja nogometom. Gledao sam njegove treninge, divio sam mu se. Bio je super profesionalac, nije pušio ni pio, trenirao je svaki dan po tri-četiri sata. Oduševljavala me njegova disciplina i volja koju je imao za taj sport. Učio sam neke stvari od njega, ali ih nisam primjenjivao, jer to nema veze s nogometom. A govorili su mi da sam ja upotrebljavao ruke u nogometu, ali to sam naučio od pokojnoga Ivića kako bih izbjegavao startove. Kao sportaš je bio uzor koji je osvojio K-1 među borcima iz cijeloga svijeta, a došao je iz Splita. Imao je puno mečeva koji su ostavili posljedice, a bolest nitko ne može predvidjeti. Tužan sam, prisjećam se kako smo išli zajedno loviti ribu, igrali briškulu i trešetu, dolazili su Vulić i moj brat te mnogi drugi iz Hajduka.
I Zlatko Vujović pamti pripreme s Kupresa…
- Zvao ga je s nama trener Pero Nadoveza, on nam je tamo pokazivao vježbe istezanja i neke stvari iz boksa. Ali poanta je bila da mi vidimo jednoga superprofesionalca koji toliko trenira, da se ugledamo na njega. Shvatili smo da nam treba puno odricanja da bi u životu nešto napravili. Trčao je on tada s nama, nismo imali puno sprava, stavljali smo kese kao zaštitu od snijega. Ništa nas nije sprječavalo da jedan drugoga guramo, trčimo po snijegu koji je bio do pojasa. Sve nam je to kasnije koristilo, i njemu i nama. Hrvatska i sport su puno izgubili njegovim odlaskom, praktički do jučer je bio aktivan, organizirao turnire, dovodio sportaše iz Japana. Otišao je veliki profesionalac koji je ostavio veliki trag u sportu, proslavio Hrvatsku i puno učinio za nju – rekao je Vujović.
Dok su hajdukovci bili uspješni po Europi i bivšoj državi, uz Cikatića je još jedan legendarni sportaš ostvario vrhunske rezultate diljem svijeta, penjao se na najviše vrhove planeta. Slavni alpinist Stipe Božić također žali za prijateljem…
- Bili smo zaista dobri prijatelji. Ponovit ću ono što svi znaju, da je on bio najveći u svom sportu, proslavio nas je vani, pogotovo u Japanu. Stvorio prema njegovim riječima i Mirka Filipovića. Bio je zaista pravi sportaš koji je živio za to, ali se u posljednje vrijeme razbolio i velika je šteta što nas je napustio. Sjećam se da sam bio sportaš Dalmacije 1979., a on je godinu poslije, to me je strašno veselilo. Imali smo kontakt i prije nego što se razbolio, htio je napisati knjigu, pitao me za savjet. Imao je očito potrebu ispričati ono što je pozitivno u životu radio. Čak smo dogovarali tko bi uredio knjigu koja bi otišla i u Japan jer su je oni isto htjeli budući da ga pamte, ali se u međuvremenu nažalost razbolio – ispričao nam je Božić.