Morao je 'otplesati' još nekoliko krugova po ringu, izdržati još pokoji napad i znao je da će, u trenutku kad sudački gong označi kraj 12. runde, ponovno stati na tron svjetskog boksa. Njegova dominacija do te, posljednje runde bila je tolika da ishod nije bio nimalo upitan. Anthony Joshua je u velikom revanšu protiv Andyja Ruiza riskirao sve. U slučaju novog poraza, njegova bi karijera praktički bila uništena i zato je u najveći boksački meč u Saudijskoj Arabiji 2019. godine ušao nikad spremniji za rat. Meč koji je čitav svijet iščekivao s velikim nestrpljenjem i koji je u tom trenutku uživo pratilo nekoliko stotina milijuna ljudi. Meč kojim se okrenulo nekoliko stotina milijuna dolara.
Spektakl iz Diriyaha iz svojeg je dublinskog doma s velikim zanimanjem pratio i čovjek koji je 2013. godine na vlastitoj bradi iskusio gotovo istu onu Joshuinu ubitačnu kombinaciju koja je Ruiza poslala na pod u prvom meču mjeseca svibnja u Madison Square Gardenu. I on se, baš kao i debeljuškasti Meksikanac, uspio ponovno dignuti na noge. I dok je Ruiz nevjerojatnim preokretom izmijenio povijest boksa pobrinuvši se za jedno od najvećih iznenađenja u povijesti “šakačkog” sporta, hrvatski profesionalac Hrvoje Kisiček 2013. je morao položiti oružje nakon samo dvije runde.
No, boksao je protiv Anthonyja Joshue - danas apsolutnog vladara svjetskog boksa i vjerojatno najpopularnijeg sportaša na Otoku! Činjenica je to koja će obilježiti njegov život i koju mu nitko ne može ukrasti!
A boksao je i protiv bivšeg izazivača za svjetsku titulu i bratića puno poznatijeg Tysona - Hughieja Furyja. Kisičeku je upravo taj, dobro odrađen meč na šest rundi osigurao nastup protiv velikog Joshue, koji je samo godinu dana prije toga osvojio olimpijsko zlato u Londonu.
- Boksao sam s Hughiejem Furyjem, a on je bratić slavnog Tysona Furyja. Meč je otišao na bodove, s tim da se moglo reći i da sam bio bolji u tom dvoboju. Jedan od menadžera koji je gledao, predložio je da boksam i protiv Joshue kako bi se vidjelo gdje je u on tom trenutku, jer sam dobro izgledao protiv Furyja. Nazvali su mog menadžera Čukušića i pitali nas bismo li pristali na dvoboj protiv Anthonyja Joshue. Poziv sam dobio otprilike tri tjedna prije samog nastupa u York Hallu - započinje svoju priču o legendarnom dvoboju s Joshuom danas 40-godišnji umirovljeni sportaš s dublinskom adresom.
Nije pitao za protivnika
Iako je znao da je Joshua boksač kojem grade karijeru i od kojeg se očekuju samo najveće stvari, Kisiček nije birao. Tvrdi da je ponudu prihvatio i prije nego što je čuo tko je protivnik. Tri tisuće eura, koliko je bilo na stolu, nijednom do tada nije zaradio od meča, pa nije previše razmišljao. To je, jednostavno, bio posao kojim se tada bavio.
- Da, znao sam tko je Joshua kada sam dobio ponudu. Ali, zapravo sam pristao niti ne znajući tko je protivnik. Čim mi je menadžer rekao da ima za mene meč koji će biti plaćen 3000 eura, pristao sam. Nisam pitao tko je protivnik. Upozorili su me da je on top-boksač, da se radi o jako teškom meču, ali ja sam im rekao da to nije bitno. U to sam doba trenirao s Cro Copom - najjačim čovjekom na svijetu! Kakav to Joshua mora biti izvanzemaljac da me ubije? Znao sam da će meč biti tvrd, ali to je bio dio posla kojim sam se bavio - odgovara bivši hrvatski boksač i otkriva da mu plan u takvim mečevima nije bila pobjeda, nego preživljavanje do kraja i dobar nastup.
- Moj cilj je na početku profesionalnog bavljenja boksom bio ne doživjeti nokaut. Uvijek sam boksao da odradim meč do kraja. Svjestan da je protivnik taj, u ovom slučaju Anthony Joshua, koji me zapravo plaća. Tako da bi on mene u svakom slučaju pobijedio. I da je meč išao do kraja, a da sam ja bio bolji u njemu, njemu bi opet dignuli ruku u zrak. Dobar je primjer toga Fury, s kojim sam bio ‘li-la’, pa je svejedno on pobijedio - kaže.
"Joshua ne udara tako jako kako kažu".
No, ako pogledate taj meč protiv Joshue, koji se i danas može vidjeti na You Tubeu, jasno je koliko srca i hrabrosti ima Hrvoje Kisiček. U trenutku kada sudac u drugoj rundi označava kraj, on žestoko prosvjeduje i želi nastaviti dalje. Većina drugih boksača u njegovim bi cipelama jedva dočekala trenutak da sudac mahne rukom i prekine nešto za što je ionako poznat ishod.
- Krivo mi je bilo jer je meč prekinut bezveze. Nije tu bila bitna moja karijera, jer za nju nisam niti boksao, samo sam htio da me puste da meč odboksam do kraja. Ja sam fajter. Jasno se vidi na snimci da sam više bio odnesen nego nokautiran kod prvog brojanja. Kod prekida sam većinu tih udaraca eskivirao i kada sam krenuo u kontru, sudac je prekinuo. Pitao sam ga zašto je to učinio. To je bio razlog zbog kojeg se nisam mogao lako pomiriti s tim porazom u tom trenutku - objašnjava naš boksač koji je profesionalnu karijeru na koncu 2016. godine završio s ne baš bajnih 11 pobjeda i 22 poraza.
Te je godine, 2013., odboksao čak 12 mečeva. U nekima je pobijedio, u drugima je gubio. No, to mu nije bilo presudno. Kako i sam priznaje, bio je svjestan svoje uloge u okrutnom svijetu profesionalnog boksa. On je bio tamo kako bi poslužio drugima da preko njegovih leđa izgrade karijeru. S time se pomirio.
Udara tvrdo
- Kako sam boksao praktički svakog mjeseca, zapravo se nisam pripremao za specifičnog protivnika. Iako sam bio u stalnom treningu, iskreno, nisam mogao odboksati svih šest rundi kao prvu. I zato sam morao kalkulirati da bih mogao stisnuti pred kraj. Nisam se htio ispuhati da ljudi ne bi misli da sam - banana - nastavlja.
- To vam ovako funkcionira... Kada boksač plaća i ti ideš k njemu, on će najvjerojatnije pobijediti. Mečevi u kojima sam ja pobjeđivao odrađeni su na domaćem terenu, protiv protivnika koji su bili po mjeri i koje sam mogao pobijediti. Tako je biznis postavljen. I zato smo morali organizirati i te mečeve, kako bih osim poraza imao i pobjede - objašnjava.
Kako udara Joshua, pitanje je svih pitanja. Engleskog boksača obično rangiraju kao jednog od najvećih udarača današnjice, a njegov postotak nokauta je gotovo nestvaran. Ipak, Kisiček nije impresioniran i kaže da se ne radi o posebno jakom udaraču, primjerice kalibra Deontaya Wildera, a Joshuinu snagu udarca Kisiček je usporedio s onom našeg proslavljenog borca Mirka Filipovića.
- Kada sam svojedobno razgovarao s jednim novinarom, više se ne sjećam kojim i iz kojeg medija, u naslov su stavili da sam rekao da Joshua udara jako snažno. Ali, to nije istina, nisam to uopće izjavio. Ne udara on posebno jako. Udara tvrdo, kao svaki superteškaš. Udara jednako snažno kao Mirko Filipović, recimo, a on je iz drugog sporta. To se vidi i u meču sa mnom, gdje me više odgurao nego nokautirao. Velik je i krupan, snažan je i grabi naprijed cijelo vrijeme, ali nije to ništa posebno. Recimo Wilder... e taj ima dinamit u ruci. Joshua to nema! Ali kako je sav krupan, svojim stilom i tim kombinacijama jednostavno te samelje - kaže Kisiček.
'Nisam bio boksačka kanta kao Hrgovićev zadnji protivnik!'
Osim 3000 eura, koliko je zaradio za obračun s Joshuom, Kisiček je iz tog meča ipak izvukao puno veću korist. Jednom kad boksate protiv tako velikog imena kao što je “AJ”, vrata svjetskog boksa širom su vam otvorena. Barem za ulogu koju je on imao u tom trenutku. Svi su nakon toga željeli boksati s njim i na njemu graditi karijeru.
- Mečeve sam si morao organizirati samo do onog protiv Joshue. Nakon toga su mi se otvorila vrata i moji rezultati više nisu bili bitni. Svi su odjednom htjeli boksati sa mnom, a ja više nisam morao organizirati i plaćati sam sebi mečeve kod kuće da bih pobjeđivao. Imao sam stalnu ulaznicu, koja se zvala Anthony Joshua. Ako pogledate moj konačni skor, sve zadnje mečeve imao sam na Otoku. Svi su me zvali i svi su htjeli boksati sa mnom - otkriva.
- To je tako i ne može biti drugačije. Sada za primjer imamo Hrgovića i njegova zadnjeg protivnika, o kojem se priča kao ozbiljnom i dobrom boksaču, a radilo se o kanti za nabijanje. Taj vjerojatno trenira jednom dnevno, ako i toliko. Trenira za sebe, vjerojatno ima neki posao i onda ugrabi još neku dobru lovu za ovakve mečeve. Bilo je jasno od prve sekunde da ne želi boksati, okretao je sramotno leđa, glumio, spuštao glavu... On je došao izgubiti. Ali, to je normalno, pa ja sam radio to što on sada radi, samo sam uvijek davao sve od sebe. Slali su me da idem boksati kod ovog pa kod onog. Puno puta sam bio i bolji, no svejedno bih izgubio na kraju - komentira.
U boksačkom žargonu, za boksače preko kojih drugi grade karijeru kaže se da su “kante”. No, Kisiček odbija sebe nazvati “boksačkom kantom za nabijanje” jer tvrdi da je on, za razliku od onih koji jedva čekaju što prije pasti, volio boksati i uvijek je išao do kraja.
Fajter s potpisom
- Ja nisam bio kanta za nabijanje poput posljednjeg protiv kojeg je Hrgović boksao. Uvijek sa boksao do kraja i pokušavao dati sve od sebe. Bitno mi je bilo da sam pružio najviše što sam mogao u tom trenutku. Nikada nisam izbjegavao borbu, okretao glavu i pokušavao što prije pobjeći iz ringa. Svaki put došao sam se pofajtati. Takav sam po orijentaciji i karakteru, zato sam to i volio raditi. Dobio bih neki novac, ovom drugom digli su ruku i to je bilo okej. Tako je trebalo biti i tako je sve posloženo u tom sistemu. U mnogim mečevima bio sam odličan, dizao publiku na noge, ali bih na kraju izgubio. Kanta za napucavanje nisam bio jer sam se uvijek borio do kraja, nisam se brinuo i ako završim na podu. A, Bože moj, dogodilo se - dodaje.
Kako je uopće završio u profesionalnom boksu? Mnogi borilački fanovi Kisičeka se sjećaju kao MMA borca koji je trenirao u Cro Cop Gymu sve do 2010. godine.
- Ja sam boksač po struci! U amaterskom boksu sam od 17. i odmah sam upao u reprezentaciju Hrvatske. Bio sam dobar boksač s potencijalom. Tada sam se odlučio iz Varaždina preseliti u Zagreb zbog studija strojarstva. Igrom slučaja ukazala mi se prilika sparirati s Mirkom Filipovićem, koji je tada bio na vrhuncu karijere, i tako je počela moja profesionalna karijera. Ali najprije u slobodnoj borbi - prisjeća se Kisiček.
- Došao sam na prvi sparing, a taj je kod Cro Copa obično malo tvrđi. Ali sam ja bio prilično tvrd orah na njemu. Nakon Mirkova meča protiv Marka Hunta na Staru godinu, Cro Cop me zvao i pitao me zašto više ne dolazim na treninge jer imam smisla za taj sport i da bih uz malo naučenog partera mogao otići u MMA. Ponudio mi je mjesečnu plaću i stan, a ja sam došao trenirati u Cro Cop team - kaže.
U četverogodišnjoj MMA karijeri sakupio je devet profesionalnih nastupa te zabilježio četiri pobjede i pet poraza. No, Kisiček naglašava da ni tu nije dobio priliku kakvu zaslužuje iako ne žali za vremenom provedenim s Mirkom Filipovićem. Borio se protiv poznatih imena tog sporta, primjerice Mare Peraka ili Stipe Bekavca. Na kraju je shvatio da to i nema previše smisla.
- Bio sam sparing partner, a ne borac. Za to me Mirko i plaćao. Nikada nisam imao vlastitog trenera koji bi me učio prema onome što meni treba - prema mojim predispozicijama i onome što trebam naučiti da bih bio bolji. Nisam, imao pravu priliku i MMA je za mene zapravo loše završio. Rekao bih da se nisam snašao u tom sportu, nedostajale su mi neke osnove- promišlja.
- Gledajući iz današnje perspektive, mnogo toga nije bilo posloženo kako treba. Loše sam se hranio, nisam niti znao što je to protein, što je to kreatin... Fizički sam izgledao loše, puno lošije nego što sada izgledam, a trenirao sam triput više nego danas u mirovini - zaključuje Kisiček.
Nakon nekoliko godina u slobodnoj borbi zaključio je da nešto mora mijenjati. Još prilično mlad, Kisiček se odlučio za drastičnu promjenu u životu i povratak u rodni Varaždin, gdje je proveo mladost i počeo boksati. Tu ponovno počinje njegova priča u boksu, ovaj put profesionalnom.
- Obično velike promjene dolaze kada te na to natjera životna situacija, u tom sam trenutku osjećao kao da sam stjeran pred zid i odlučio sam se vratiti u Varaždin. Počeo sam ponovno trenirati u svojem matičnom boksačkom klubu Omega. Tamo je bilo jako teško trenirati parter i ostale elemente slobodne borbe i znao sam da to, zapravo, više nema smisla. Nakon posljednjeg MMA meča koji sam odradio, shvatio sam da se moram okrenuti nečem drugom. To je bio ponovno boks! Dobio sam ponudu da krenem profesionalno, a već nakon par mečeva ukazala mi se šansa boksati protiv Furyja u dvoboju na šest rundi. Samo mjesec dana nakon toga već je na redu bio olimpijski pobjenik Anthony Joshua - otkriva nam Kisiček i dodaje kako bi možda imao i veće ambicije da odmah na početku nije doživio hladan tuš i shvatio kako stvari funkcioniraju.
Nema žaljenja
- Već prvi meč, koji sam odradio u Sarajevu, bio je protiv samog organizatora priredbe. U trećoj rundi sam ga ubijao od batina, bio je pred nokautom, a sudac prekida akciju radi brisanja poda. Nakon meča sam ga pitao zašto nije brojao mojem protivniku, a on je odgovorio da sam ga trebao rušiti na pod. Ja sam na to rekao - pa što mi nisi dopustio? Na to je on rekao - on je tvoj domaćin! Sve mi je postalo odmah jasno. Nije mi niti bio cilj postati svjetski boksački prvak. Htio sam boksati, zaraditi novac, boriti se i onda kad završim karijeru, vratiti se možda strojarstvu. Htio sam zaraditi neki novac i uvijek se dobro pofajtati. Volio sam borbu, bio sam srčan i izdržljiv - priča naš sugovornik.
Velik broj ponuda koje su stizale nakon meča s Joshuom Kisičeku su osigurale puno ugodniji život. Neko je vrijeme zarađivao prilično dobro za tadašnje uvjete, otvorio je svoju boksačku školu, davao instrukcije drugima. No, to traje samo dok ne sakupite previše poraza, kad drugima više niste interesantni čak ni kao borac za izgradnju karijere. Kisiček još jednom naglašava da ne žali ni za čim jer je sam izabrao svoj profesionalni put i bio je potpuno svjestan situacije.
- To je funkcioniralo još neko vrijeme. Moj menadžer me zvao i nudio bi mi mečeve za određeni novac. Nije to bila neka velika lova. Od 800 eura pa sve do 3000 za Joshuu. Tu sam najviše uzeo. U prosjeku bih rekao da sam zarađivao oko 1000 eura. Ali, za tadašnje hrvatske uvjete, to je bilo ekstra. Živio sam odlično. Imao sam stan, auto, dovoljno novca za tekuće troškove. A osim mečeva sam imao i malu boksačku školicu, i tu sam nešto zaradio. Znao sam petkom i subotom redariti. Gdje ćeš bolje - otkriva.
- Znam puno boksača koji, kada završe karijeru, nemaju više izvora prihoda i okrenu se raznim poslovima, od kojih neki nisu ni legalni. Ja ne vidim razloga za takvo nešto. Nisam uspio u boksačkoj karijeri, u redu, nije išlo! Imao sam potencijala, ali nisam napravio karijeru. Dogodilo se to što sam dogodio. Kako bi se reklo - prošla baba s kolačima! Vidio sam da ne mogu ništa više napraviti u Hrvatskoj i da se moram maknuti. Shvatio sam da ne možeš napraviti ništa ako nisi nečiji sin, kćerka ili zet. Eventualno, ako si nekakav fanatik, a ja to nisam bio - dodaje.
Posljednji nastup u profesionalnoj boksačkoj karijeri iskoristio je kako bi za stalno promijenio adresu. Poput mnogih Hrvata, spakirao se i pošao trbuhom za kruhom. Konačna destinacija - Dublin. Kako je prelomio?
- Gdje god sam bio po svijetu, od naših krajeva pa sve do Engleske, Francuske, Belgije, Poljske... cijene u trgovinama su otprilike iste. Kako je to moguće? Njihove plaće su višestruko više, a mi plaćamo jednako kao oni. I zato sam se sam upitao zašto bih ostao u Hrvatskoj raditi za 500 ili 600 eura kada isti posao mogu raditi za 2000 ili 3000 eura. Nakon zadnjeg meča, koji sam odradio u Londonu, odlučio sam ostati ovdje i tu pokušati stvoriti život. Na kraju sam završio u Dublinu - priča.
Sretan čovjek
- Sada živim kao bubreg u loju. U Dublinu sam, sa suprugom, očekujemo drugo dijete, a imamo već trogodišnjeg sina. Bauštelac sam koji zarađuje 17,5 eura po satu, prekovremeni su plaćeni puta 1,5, tu su i vikendi koji su plaćeni dvostruko. Ljudi ti se obraćaju s poštovanjem, šef te gotovo moli da napraviš nešto. Sve je znatno drugačije i jako sam sretan.
- Hrvatska mi ne fali. Zapravo mi ne fali ovo ‘hrvatstvo’ koje nam prodaju, a koje mogu primijetiti kad čitam ovo što se događa kod nas. Primjerice, predsjednički izbori... i Kolinda i Škoro i Milanović, svi se kunu u to ‘hrvatstvo’. Ali zašto se onda ne pobrinu da ljudi dostojanstveno žive? Zašto su ovdje u Irskoj cijene kao u Hrvatskoj, a plaće nekoliko puta veće? Kako je to moguće - pita se bivši boksač.
- U Hrvatskoj sam svojedobno pokušao otvoriti kafić. Ali tek sada i ovdje vidim razliku i da jednostavno nisam mogao uspjeti. Ovdje inspekcije nisu da uvode represiju, da naplaćuju kazne. Primjerice, vozio sam bicikl i prošao kroz crveno. Policajac me zaustavio, ali nije me kaznio. Upozorio me i rekao mi da je na tome mjestu poginuo čovjek i da moram pripaziti. To je pravi primjer kako društvo treba funkcionirati.
Hrvatski umirovljeni boksač, koji je 2013. boksao protiv slavnog Anthonyja Joshue, ipak priznaje da bi mu najljepše bilo kod kuće. No, ne vjeruje da bi se situacija mogla promijeniti tako brzo da bi se odlučio za povratak. Do tada će njegova obitelj živjeti u Dublinu, a on će se iz svog irskog doma prisjećati vrhunca svoje boksačke karijere svaki put kada “AJ” ponovno uđe u ring.