Vojko Bašić / HANZA MEDIA / Vojko Bašić / HANZA MEDIA

RAZBIJA STEREOTIPE

FOTO: SPLIĆANI KNJIGE KUPUJU KOD LIJEPE PRVAKINJE KICKBOXINGA 'Tetovirana sam na mnogo mjesta, zovu me pjesmarica'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.09.2016. u 19:09

  • Stereotipi postoje, veliki je problem riješiti se takvih shvaćanja. Pa kada čujete da neka cura  kickboxing ili muay thai nikako je ne bi povezali s manekenskim izgledom. Ili probajmo ovako – došli ste po naručene udžbenike i radne bilježnice u knjižaru, a s druge strane vas dočeka nasmijana knjižničarka. Biste li pomislili da je prvakinja u low-kicku? Priznajte, ne bi nikada, piše Slobodna Dalmacija.

    Ukoliko ste priznali, test se položili, pa vas možemo provesti kroz priču sa 23-godišnjom Marijom Bodač koja utjelovljuje sve gore navedeno.

    – U početku je bilo čudno kazati da se baviš kickboxingom, ali sada više nikako. Dosta se toga promijenilo i kod organizacija klubova, posvećuje se posebna pozornost članovima, gleda se izbjeći bilo kakve konfliktne situacije ili osobe po kojima bi se klubovi mogli vezati s nečim negativnim – počela nam je priču Marija koja će eto uskoro desetljeće provesti u dvorani Pit bulla.

    Nije joj kickboxing prvi sport, plivala je četiri godine u Mornaru, potom se bavila i plesom jedno dulje vrijeme u klubu Korak po korak. No kickboxing je ono što je privuklo, ono što je željela.

    – Nekako sam to oduvijek željela. Ali ne ono ozbiljno se baviti  i to natjecanjima. Nego onako samo vježbati. Prijatelj me nagovorio da dođem do Pit bulla, blizu nam je kuće. Nisam se nadala nečem većem, bilo mi je zanimljivo, ušla sam u dvoranu 2007. godine i ostala.

    No vrlo brzo se dogodio preokret od onog samo  do pravog treniranja i nastupa. Jedva pola godine bilo je dovoljno da se proba nešto više.

    – Tako je ispalo, na jedan trening početnica je bio Marko Žaja koji je mene i jednu curu odabrao iz grupe, kazao da imamo puno veći potencijal od obične rekreacije i da bi se mogle pokušati natjecati. Sjećam se tog prvog dvoboja u light contactu, obje smo bile diskvalificirane. Međutim, bio je to signal da krenem jače trenirati i vrlo brzo sam osvojila titulu prvakinje u light contactu i prešla na “tvrde opcije”.

     

    Da u Pit bullu nisu pogriješili s procjenom potencijala pokazalo je vrijeme, titule su počele dolaziti ko’ na traci, posebno je dobro bilo u juniorskoj konkurenciji kada je Marija “vezala” titule prvakinje Hrvatske, Europe i Svijeta u low-kicku. Nije niti kasnije bilo loše, titule prvaka Hrvatske su nešto što se podrazumijevalo, a uz njih su dolazile bronce s europskog u low kicku i dva puta u muay-thaiju. 

    – Da znate ne bi curama baš preporučila da se bave kickboxingom. Naravno, ukoliko nisu potpuno sigurne da je to ono što žele. Baviti se natjecateljski kickboxingom znači biti psihički jaka osoba, biti pravi sportaš spreman na velika odricanja. Potpuno se posvetiti , nema tulumarenja, izlazaka do rane zore. Rekreativno bi svakome preporučila da dođe u dvoranu, iskustvo, prijateljstva, zdrava atmosfera, sve je to dio ovog  – kaže Marija.

    Malo ste nas zbunili, ne bi preporučili bavljenje natjecateljskim kickom, a vi ste borac?

    – Pa ja jesam malo drugačija. Zapravo kada sve sagledam, kod mene je uvijek jedna nit vodilja - red i disciplina. Bavim se kickboxingom, energija pršti na svakom treningu. Radim već četiri godine u knjižari gdje sve mora biti mirno, precizno, sve posloženo. Vodim treninge za cure u klubu, ima ih petnaestak aktivnih, u grupi ih je dvadeset i pet. Sve je puno ritma. Sebe vidim kao trenericu fitnessa i kickboxinga, uživam to raditi, to me veseli. Završila sam za arhitektonskog tehničara gdje je potrebna mirnoća i preciznost kod crtanja. Dakle sve je kod mene u suprotnosti. Ali to sam ja.
    Dvije europske medalje su u muay thaiju, a ove godine najbolji sa Starog kontinenta dolaze u Split? Prilika za nastup pred domaćom publikom?

    – Bojim se ništa od toga. Vučem već pola godina ozljedu koljena, nisam baš puno pazila. išlo se više srcem i sada mirujem što se borbi tiče. Zaboljelo lijevo koljeno, znalo se dogoditi da mi na treningu jednostavno “prošeta”. Na kraju sam ipak dopustila da me odvedu kod Zorana Tocilja koji je obavio pregled i sada sam na terapijama. Moram se paziti, prošla sam bez operacije, ali nema brzanja kod povratka u ring. Neka se zaliječi i ligamenti i tetive, odmor će mi sigurno doći. Privlači me taj nastup u Splitu, ali nema potrebe da se riskira, jedan nezgodan udarac vratio bi me daleko unatrag. Vratit ću se u ring, to nema spora, opet ću se boriti, ali ne želim žuriti.

     

    Kako bi sebe opisali izvan ringa, posla ?

    – Dinamična sam osoba, volim putovati,  mi je i otvorio mnoga vrata. Obožavam posjetiti druge gradove, naučiti nešto novo o njima, sve razgledati. Vidjeti nešto što nisam stigla kada sam se natjecala u tom gradu. Želim što više putovati, nadam se da ću uspjeti, uostalom još sam mlada i cijeli je život preda mnom. vjerujem da ću jednog dana i sa svojom obitelji imati mogućnosti putovati i razgledavati.

    Kad govorimo o obitelji, moramo pitati i za momka, ima li...

    ...koga zanima, neka dođe i mene pita. Ne treba me se nitko plašiti. Ja ću samo kazati da sam jako sretna.

    Teško je ne primijetiti na Mariji tetovaže. 

    - Ne znam koliko ih točno ima, ali svaka mi je jako važna, svaka nosi sa sobom nešto posebno, neku poruku. Za mene imaju posebno značenje. Uglavnom su to neki stihovi, poruke, odabir u trenutku koji mi je bio važan. Moji kući kažu da sam prava pjesmarica, šale se. Otac me naravno podržava, uostalom kao i u svemu u životu. Mama je malo suzdržana, ali nema ništa protiv – kaže Marija.

     

    Tagovi
    Iz drugih medija