Posljednja velika pobjeda hrvatskog sporta u 2016. godini. To je Mirko Cro Cop Filipović. Na silvestarsko nas je jutro probudio iz Japana izbacivanjem baruta iz Baruta, da bi oko podneva pretvorio dan u noć Aliakbariju. Irancu se jednostavno zacrnilo. U 43. godini Mirko je osvojio i četvrti veliki MMA pojas, nakon Pridea, K-1, IGF-a, sada i Rizinov.
Učvrstio je status jednog od samo dvojice boraca u povijesti koji imaju pojaseve u MMA-u i kickboxingu. Drugi je Alistair Overeem. Dan-dva kasnije jasno je dao za naslutiti da je ta japanska večer u Saitama Areni bila i posljednja natjecateljska u njegovoj karijeri. Nakon 56 boksačkih mečeva, pa onda 31 kickboksačkih sudara te na posljetku i 49 MMA dvoboja, jednostavno je kucnulo vrijeme za reći zbogom.
U pravom trenutku, dok je na vrhu, čvrsto na nogama, obasut slavom i pohvalama. Nedvojbeno će biti još prilika za pokojim razgovorom, sažimanjem cijele karijere, puta od Vinkovaca do Saitame, no, za ovu priliku posvetismo se manje-više zbivanjima samo u posljednjih šest mjeseci.
Sredinom prošle godine Mirko je nemalo iznenadio svijet MMA-a, svoje navijače objavom odlaska u Japan i potpisa ugovora za Rizin, jednu novu, mladu borilačku promociju, ali više od svega povratkom borbama. Koliko ste dugo vagali vratiti se ili ne?
- Sat-dva, dan-dva, možda tri... ne znam točno. Pozvali su mu i otišao sam. Jednostavno, imao sam želju otići. Sad, koliko sam i jesam li vagao, ne znam iskreno.
Igor Kolakušić i Mirko Filipović
Umjesto šest, pripreme od osam tjedana
Bit će da je odluka bila brza, ne i ishitrena, ali vođena s barem tri presudne stavke. Prvo, poziv je stigao iz Japana, gotovo druge mu domovine, države koja ga je primila i obožava. Drugo, zvao je čelnik Rizina, Nobuyuki Sakakibara, čovjek kojeg sjajno poznaje još iz vremena Pridea. Treće, možda i najbitnije, radi se o nečemu što je Mirkov život, ljubav i strast. Borba! Poziv kakav se, dakle, ne odbija.
Mnogima je već i izblijedio zapis rujanske pobjede nad Hyunom Manom Myungom, ali upravo je taj trijumf bio uvertira za kulminaciju koja je uslijedila u posljednjim danima prošle godine. Uvertira za pripreme života jer, kao je Mirko sam isticao, upravo su te pripreme bile njegove najbolje i najteže u karijeri. Je li moguće da su baš te pripreme bile jače i od onih prije 10 godina kada ste osvojili Pride?
- Ma da, kako ne. Daleko jače. Trajale su dulje. Umjesto šest tjedana trajale su osam. Osam plus put. Pod putom podrazumijevam posljednjih tjedan dana kad sam u Japanu. Dalje, izmjenjivali su se sparing partneri. Njih trojica plus dvojica hrvača. Zato što nije tu bio samo Nenad Žugaj nego i Stjepan Lavrić. Jedan zbog brzine, mislim na Žugaja, a Lavrić zbog snage. Ima 125 kila i gotovo dva metra, golem je. To su bile iznimno jače pripreme, kao i dulje. Znam to jako dobro jer imam zapisano sve svoje programe treninga. Pa i iz 2006. Ako lažem ja, ne laže papir. Radio sam i dulje runde, po 10 minuta runda. Doduše, radio sam i onda 10 minuta, ali sada ciljano dulje. iako sam znao da me tamo čeka 5 minuta jer je turnirski sustav. Radio sam dakako neke stvari i malo drukčije, sklekove, skokove... Onda, kako nisam mogao trčati posljednja 3-4 tjedna zbog koljena, vozio sam sobni bicikl, sprintove na biciklu. Uz sve to, nikako ne mogu ne spomenuti ozljedu, odnosno koljeno. Ono mi se stalno punilo vodom, izluđivalo me to. Onda nakon svakog treninga u bačvu s ledom, radi regeneracije, bržeg oporavka.
Ovako je ljepše
I onda opet koljeno. Njemu se često vraćao Mirko tijekom razgovora. Dan-dva ranije je punktirao, vadio vodu iz koljena, ali “vodocrpilište” i dalje radi. To je nešto što će valja sanirati u nadolazećem vremenu, ali tada, usred pripremnog ciklusa, ono je uistinu stvaralo probleme.
- Gledajte, uz to punktiranje, koljeno se zagrije, pa onda stavim led, ohladiti, ali onda od toga nastanu opekline na koži... Baš su mi bile teške, jako teške pripreme i to više nikad ne želim ponoviti. Na koncu, svoju sam karijeru i završio. Velim, uz tu jednu malu ogradu da bih možda, ako mi zdravstveno stanje dopusti, bilo lijepo organizirati oproštajnu borbu u Japanu. Ako bude-bude, ako ne, nema veze. Kao što sam rekao, neprocjenjivo je otići kao pobjednik iz sporta, tako okrutnog sporta. Na žalost, mnogi vrlo veliki borci, prvaci, da sad nikoga ne imenujem, otišli su s velikim nizom poraza. Doduše, to ne umanjuje njihov rezultat i domete kroz karijeru, ali ipak ostavlja gorak okus. Njima i najvatrenijim navijačima jer ipak je ružno, ma, kakvu karijeru imao, otići na neki način, - da oprostite na izrazu - popišan. Ovako je ljepše.
Jedna stavka u MMA-u osobno nam nikad neće leći, ma koliko to u ovom obliku borbi bilo sasvim normalno. One situacije u kojima je suparnik na podu, u nokdaunu, polumrtav, a drugi se obrušava na njega i “švasa” ga iz sve snage šakama u glavu. To osobno nema dodirnih točaka sa sportom i poimanjem fair-playa. Možete li to pojasniti?
- Upravo zbog toga je slobodna borba najokrutniji sport današnjice i zato je tu sudac tu da prekine borbu jer kada postoji prilika, suparnik se mora završiti. Bilo to u parteru, udarcima u glavu. Pogotovo kad se osjeti miris krvi, koji mnogi nemaju. Međutim, nije istina ono što neki vele da MMA-u nema pravila. Tako govore samo neznalice. Postoje jasna pravila, a smisao sporta je onesposobiti, pobijediti suparnika. Bodovno ili prekidom.
Kad smo već kod prekida, ali sada malo drukčijeg, odabir trenutka prekida odnosno kraja karijere je inače jedna od najbolnijih i najtežih za svakog sportaša/sportašicu. Problem je jamačno u tome što je teško napustiti nešto što tako silno volite?
- Treba samo čovjek biti realan. Mislim da ja jesam. Zdravlje me više ne služi kao nekada. Mislim, ja sam zdrav čovjek, ali imam jako puno ozljeda koje sam nakupio tijekom karijere. Trenutačno me najviše muči koljeno, ali dat ću sve od sebe to riješiti čisto poradi kvalitete daljnjeg života. Rame sam uspio regenerirati, ali i to rame moram za svaki trening zagrijavati Deep Heat kremom. Zato što me strah neke nove ozljede. No, da se vratim općem stanju, da, ja sam zdrav i u sjajnoj formi. Za svoje godine posebno, ali svi smo mi krvavi ispod kože. Za svakog od nas vrijede isti zakoni biologije koje sam ja možda malo, ali samo malo prevario. No, ne za stalno. Nije se rodio taj koji će za dulje staze prevariti prirodu.
Drukčije radio
Jesu li vam bitno teže pripreme iz druge polovice prošle godine, uvjetovane iz čisto već spominjanih bioloških razloga? Drugim riječima, morali ste puno više znoja proliti sad negoli prije desetljeće kada ste bili upravo i toliko mlađi, gipkiji...
- Nije zbog toga. Jednostavno sam drukčije radio. Sad sam primjerice radio pauze četvrtkom i nedjeljom. Aktivan odmor, samo s otprilike 2 kilometra trčanja, da se razgibam. Radio sam drukčije u smislu da sam bio pažljiviji, ali su treninzi sigurno bili nemjerivo jači, i to ne zbog godina. Da sam imao ovo današnje iskustvo, tako bih radio i 2006.
Što vas je vuklo naprijed u tim pripremama?
- Koliko sam se samo puta probudio “mrtav”. Od umora nisam mogao zaspati do 2-3 u noći. Moram se ustati u 7, a ja... mrtvo tijelo ujutro. Ipak sam se ustao. Spasilo me što bih otišao sa psima u šetnju šumom. To me razbudilo. Što me vuklo naprijed? Disciplina! Samo to. S tim da su jutarnji treninzi bili daleko teži nego 2006. Prije deset godina sam ujutro radio samo na razgibavanju, trčanje, a sad je bilo trčanje, razgibavanje, high-kickovi, pa piramidalni zgibovi, nema što nisam radio.
U svom tom trening-razdoblju jeste li si jednom barem postavili pitanje, pomislili “dobro, Mirko, što ti to treba više? Sve si napravio, zašto sad opet?”.
- Jesam, kako da ne. Pomislio, ne jednom. Prođe kroz glavu, ali ja sam takav lik. Nema odustajanja. Kad se zainatim, idem ako treba i glavom kroz zid. Takav sam tip. Da nisam takav, ne bih se ni bavio ovim sportom. Joj, ja da mogu odšutjeti, a odšutim iks puta, ali ne mogu svaki puta. Karakterno nisam takav.
To su oni trenuci kada se Mirko naljuti kao primjerice na Wanderleija Silvu. Taj mu je tip “digao živac”.
- Zato što je... Ma, neću ni reći što je. On nije ni mogao doći u Japan. Javili su mu Japanci da ne dolazi, da ga ne žele vidjeti. Onda znate koliko je sati. Sramota. Bio se junačio na press-konferenciji, a onda kada se trebao potući, nema ga.
Ipak, ta vaša reakcija tada je bila vama nesvojstvena inače. Niste od boraca koji bi niti javno prijetio, niti se hvalio, drugog omalovažavao ili u trenucima pobjede u ringu skakao po konopcima, što dobar dio boraca čini.
- Poanta je u tome što Silva tim potezom doveo u problem mene, organizatore, sve. On je znao da se neće boriti, samo je zavlačio. Mene, organizatore, navijače. Od njegove veličine borca nije ostalo ništa.
Je li postojala onda opasnost da borbe uopće ne bude, da vam Rizin ne nađe suparnika?
- To ne, netko je morao doći. Bila je rezervna borba, bio je tu još i Rus Vladimir Nemkov. Netko bi došao, ne bi turnir propao zbog jednog borca, samo što je Rizinu trebao respektabilan suparnik.
To je posao
Koliko je onda veća opasnost bila što vam je za četvrtfinalnog suparnika 29. prosinca dodijeljen Muhammed King Mo Lawall? To je bilo finale prije finala.
- On je iznimno opasan, super iskusan, pobjednik godinu dana ranije. Doduše, tada do 100 kg, a ovo je bilo openweight. Bilo je tu opasnih još suparnika, “mina”. Moldavski recimo, kao konačno i Aliakbari koji mi je došao u finalu. Taj momak je definitivno buduća zvijezda MMA-a, čovjek je životinja. On možda nije puno pokazao u dvoboju sa mnom, ali on je veliko ime. Pa je tu bio Poljak Bajor, ali oni su htjeli Kinga Moa odmah u četvrtfinalu. Gledajte, to je biznis. Njima je to trebalo i zbog televizije, koja je inzistirala na respektabilnom suparniku, radi privlačenja ljudi.
Spomenuto četvrtfinale je doista vam bila i najteža, najduža borba. U njoj ste se konačno, kasnije će se to tek ispostaviti nakon vlastitog priznanja, vi bili i ozlijedili (noga), no... Što ste pomislili, kakva je bila odluka nakon prve runde? Naime, dojam je bio, odavde iz Hrvatske, da je tu prvu rundu King Mo dobio na bodove, bio u prednosti.
- Da, bili smo u parteru, a čim je tako, automatski je prednost bila na njegovoj strani. Imao je dominantnu poziciju. Borba ide u dvije runde i znao sam da ću morati u drugoj stisnuti, krenuti na njega. To je bila taktika jedina. Nije bilo straha od mogućeg poraza. Jednostavno, nisam o tome ni razmišljao. Čekao sam svoju priliku, svoju kombinaciju. Middle-kick ga je ispuhao, čekao sam samo što će proći, ruka, noga, nebitno.
Sljedeći vam je suparnik bio Estonac Baruto. Iskreno, nije baš borac tehnički za ustrašiti se, ali respektabilna je ta masa od 180 kilograma. Kako se protiv nje boriti?
- Realno, Baruto nema neki borilački pedigre, ali on osim što je iznimno težak, on je zaista i vrlo snažan čovjek. Užasno snažan i nemoguće ga je pomaknuti. Jasno, ne možeš imati i tu težinu, snagu, visinu, pa da onda još imaš i tehniku. Tu sam ga uspio pogoditi koljenom u pleksus i ostao je bez zraka. Gotovo. Tu nema spasa. Lakše se obraniti od udarca u glavu. Realno, on je bio najslabija karika ovog turnira, ali u turniru je završio jer je velika zvijezda u Japanu. Na kraju krajeva, kao i u svim ostalim organizacijama, ovo je iznad svega šoubiznis. Iako se ne smije podcijeniti osoba od 180 kg i dva metra visine.
Borim se kao i svi
Doduše, ovakve situacije nisu raritetne, čak su dosta uobičajene za mnoge promocije. Nego, nije li to blago rečeno sramota za MMA borca kada izgubi jer je ostao bez zraka? Malo je onako, djeluje ponižavajuće.
- Ha, sramota ili ne, ali što ćeš ako ne možeš do zraka.
Posljednjeg dana Rizinova turnira u razmaku od 3 sata imali ste dvije borbe. Nama laicima se to čini izrazito teško ili otegotna okolnost. S druge strane, oni koji vas bolje znaju, tvrdili su da vam baš takvo što odgovara.
- Sad, paše ili ne paše. Isto se ja borim kao i ostali, ali možda je razlika samo utoliko što imam više iskustva. Psihički je to naporno, ne fizički. Čovjek se izmori već nakon prve borbe, a ti imaš drugu, nekad ima i treća... Treba imati jake živce, psihu.
Koliko ste vremena taj posljednji dan proveli u dvorani?
- Negdje oko 12 sati. Došao sam u podne, a znam da sam u hotelsku sobu došao negdje iza ponoći. Već je otkucala i Nova godina. Cijeli dan. Niti što jedeš, niti išta. Donesu ti vode, malo voća i to je to. Makar, niti ja tada budem gladan, nije mi do jela. U stresu ste, adrenalin radi. Malo energetske pločice uzmem i to je dovoljno mi.
Što ste radili u tom intervalu, razdoblju čekanja od polufinala do finala?
- Utoplio se odmah da ne gubim toplinu. Malo prilegao, pa onda svakih 10-ak minuta na fokuserima sa Stipom Drvišem odradim po 30-ak sekundi. Da se ne ohladim, pa malo masaže.
Malo riječi o toj vašoj ekipi koja je stalno bila uz vas, kako sada u Tokiju, tako i na prijašnjim borbama. Najviše se spominje Stipe Drviš, ali on je sportskoj javnosti i najpoznatiji jer je bio boksački reprezentativac, sudjelovao na OI u Atlanti gdje je bio borbu udaljen od medalje. Tko su ostali?
- Saša Milinković je moj sparing-partner već dulje vrijeme. S njim radim parter. Jedan krasan dečko koji će vjerojatno imati priliku brzo nastupiti u Japanu. Možda već u travnju. Tu je moj susjed Tomislav Davidović, moja desna ruka. S njim sam non-stop. Gdje god idem na put, uvijek je sa mnom. Stalno kartamo. On je taj koji uglavnom vozi auto, ja spavam. Nerazdvojni smo, a upoznali smo se tako što sam od njega bio kupio zemljište za kuću u Zagrebu. Svaki dan smo zajedno barem 2-3 sata. Izrazito pozitivna osoba, moj pravi prijatelj i nezamislivo je otići na ijedan put bez njega. Tu je još i Mladen Blažak, još jedan dugogodišnji prijatelj. Oni nemaju nikakvu borilačku funkciju. To su jednostavno moji prijatelji koji su sa mnom radi mojeg duševnog mira, psihičke stabilnosti.
Ne bih mogao sam
Stipe Drviš je onda tu, idemo reći najbitniji, sa čisto borbene strane?
- Da, s njim sam dogovarao taktiku i treninge, radio na fokuserima. On je proučavao suparnike, kako tko radi. On i Saša su taj stručni dio, ali svatko je tu podjednako važan. Mala smo ekipa, ali svatko je zaslužan za svoj dio posla. Ja sam onaj koji se bori, ljudi mene vide, ali ne bih ja to mogao sam. Svoj doprinos ovim pobjedama su dakle dali i Stipe i Saša i Tomislav i Mladen. Recimo u Japanu. Ponekad ne bih mogao zaspati do 6 ujutro. Samo pokucam po zidu i evo Tomice, pa kartamo. Osim toga, malo me onda tako i izmori, nasmije me svojim kartaškim neznanjem jer kartamo već 10 godina i nikako da me dobije.
Onog trenutka kada je pao Aliakbari u finalu, jeste znali da je to zapravo - kraj?
- Razgovarao sam ja već s dečkima, ekipom ranije o tome. Treba biti realan. Znam da sam i prije govorio da je kraj, možda ponekad i u afektu ili si ljut, pa bi se ipak vratio, ali... Ovo sad je stvarno to. Kraj. Iz razloga nekoliko. Kako ove ozljede, pa sam u 43. godini i ne želim si više priuštiti stres svojoj obitelji, ljudima koji su mi najbliži, koji me vole. Stres je to jednostavno. Nije to sad, da ispadne omalovažavanje, ali nije to tenis. Ovo je sport s mogućnosti velikih i teških ozljeda. King Mo i Aliakbari su iz Tokija otišli s teškim potresom mozga. Teškim. Sad, da mene gleda moj sin kako me netko “zakucava”... Opasno je to. Prolazi mi sve to kroz glavu, a ne smijem si to priuštiti zbog svoje djece. Znam da će oni to gledati. Ivan je to gledao. Što mislite kakav je to stres za njega, mog sina?
S druge strane, to može biti i motivacija više, doduše brutalna, ali motivacija.
- Kako da ne. Kad sam posljednji put ušao u ring ušao, meni je dijete moje bilo pred očima. Znam da će oni to gledati. Filip još i ne, mlađi je i ne daju mu to gledati, ali Ivan znam da hoće. Tko će ga spriječiti. Možda zvuči patetično, ali moj sin sada to gleda i ja si pomišljam “ne smijem mu priuštiti taj stres, šok da me gleda kako me suparnik izmasakrira”.Sad, kako da me ovaj izmasakrira, a da to moj sin gleda. Jednostavno, to im ne želim priuštiti. Osim toga, karijera mi je trajala izvan svih prosjeka. Do 43. se boriti i to na vrhunskoj razini. Došao sam među mlade lavove, ozbiljne borce, stisnuo zube, zainatio se to odraditi i odradio.
Hipotetski, da je u Japanu bio drukčiji ishod, biste li jednako brzo donijeli istu ovakvu odluku, o kraju karijere?
- Dobro pitanje na koje nemam odgovor. Mislim, ja sada sve i da hoću, ne mogu odraditi pripreme kada me koljeno boli. Jednako bi ono mene boljelo izgubio ili dobio. Iako, svjestan sam bio i kada sam odlazio u Japan, iako nisam želio ništa najavljivati, ali svjestan sam bio da je to moje zadnje natjecanje, a želio sam opet otići onda kada sam na vrhu jer to je neprocjenjivo. Opet ponavljam, bilo bi lijepo, ako zdravlje dopustim napraviti oproštajnu borbu u Japanu. Samo to. Makar, s tim ili bez toga, moja karijera je završila. Ovo je definitivni kraj. Nema više pregovora, rasprava.
Čak i ako vas netko ne pozove, izazove?
- Posljednjih nekoliko dana sam već primio ne jednu ponudu, ali zahvalio sam se svima. Mora se negdje presjeći. Nema te cijene od povlačenja kao pobjednik. U svakom sportu, u ovom posebno. Da se razumijemo, da je meni koljeno zdravo, pa ja bi se mogao još pet godina boriti. Što se kondicije tiče, pa oporavka tijela koji je meni fantastično brz, pa glede refleksa, eksplozivnosti, snage udarca... Sve je tu, ali nema potrebe. Ne mogu zbog koljena. Na kraju krajeva, život je preda mnom. Vojnički živim već 20 godina. Nekada je u Carskoj Rusiji toliko trajao vojni rok, 20 godina. Čovjek se malo i zasiti, a meni se sve tako lijepo poklopilo da sam otišao s trofejom u meni najdražoj dvorani, protiv velikih suparnika.
Odmor u Privlaci
Apropos te moguće velike oproštajne borbe i koju bi željeli u Japanu poradi te emocionalne spone s tom državom, ali... Postoji li neka trunka šanse da se takvo što dogodi ipak ovdje, u Zagrebu?
- Teško, ipak bih želio oproštaj organizirati u Japanu jer sam tamo i započeo karijeru.
Kako planirate sanirati to bolno koljeno?
- Nakon što se vratim iz Vinkovaca, odnosno Privlake, moram ići na magnetsku. Nakon toga terapija, pa zatim i procjena liječnika. Valja vidjeti kojom ćemo mi metodom uopće sanirati tu hrskavicu. Hoće li to biti transplantacija matičnih stanica ili nešto drugo, treće. To će ovisiti o nalazima magnetske rezonance. Ako bude operacija, koliko će dugo trajati i konačno, nakon svega, hoću li ja kasnije uopće smjeti primati udarac u tu nogu. Sve je tu još upitno. Bude li sve u redu, budem li mogao normalno odraditi pripreme, trčati, tek onda mogu ući u neki razgovor za oproštajnom borbom. Dotad je sve suvišno nagađanje. Ozljeda hrskavice je očito malo teža jer mi se na dnevnoj bazi koljeno puni vodom. Ujutro je to kvrga veličine kokošjeg jajeta.