Elementarno pravilo u ophođenju s damama nalaže, ne pitati za godine, a još manje za kilograme. Sport, pak, ima svoje zakonitosti, u konačnici i natjecanja prema dobi sportaša, tako spomenuti godine nije preveliki grijeh. No, problem je s borilačkim sportovima koji imaju težinske kategorije. Navedete li kategoriju, onda...
- Napišite, taman! To mi je kategorija.
Tako zbori Barbara Matić, olimpijka u judu na Igrama u Riju. Prije tjedan dana to je postalo službeno. Iako, valjalo bi malo pojasniti. Barbara je olimpijka postala prije pola godine, ali sukladno pravilima, Međunarodna judaška federacija tek je prvih dana lipnja službeno objavila tko se plasirao za Brazil. Tada je tek podvučena crta u svim kategorijama, a jedini Hrvat iznad crte bila je u kategoriji do 70 kg (ups, napisali smo) 21-godišnja uzorna studentica završne godine elektrotehnike i informacijske tehnologije na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.
- Zasad je najbitnije da nema ozljeda, a nadam se da sam to ispucala ove sezone. Čekaju me pripreme u Poreču na Olimpijskom festivalu pa nastavak u Splitu. Trener razmišlja pozvati i još nekoliko cura iz reprezentacije, čisto radi raznolikosti suparnica. Za početak srpnja u planu je i pripremni turnir u Mongoliji da osjetim duh natjecanja, podignem samopouzdanje jer sam zbog ozljede ove godine bila na samo dva turnira.
Je li to najveći problem? Hoće li rad na psihičkoj pripremi biti ključan jer onog trenutka kada izađete na tatami, oko vas pet olimpijskih krugova, na tribinama tisuće gledatelja... Jeste li svjesni što je pred vama?
- Svima govorim da nisam još svjesna da ću nastupiti na onim olimpijskim igrama, koje sam dosad uredno gledala na TV-u. Vjerojatno ću tek kad dođem tamo shvatiti i gdje sam i što je to i koliko je to posebnije od sveg što sam dosad doživjela. Ma, možda ni tamo još neću biti svjesna. Možda ću najsretnija biti kada sve to prođe, kad rezimiram gdje sam bila i što sam napravila.
Uzbuđenje u glasu osjeća se već sada, tjednima prije. Samo da ne bude treme...
- Sigurno će je biti. Pitanje je samo koliko. Nervozna sam uoči svakog natjecanja, ali sam se nekako naučila nositi s tim. Pretvorim to u pozitivno, u motivacijsku borbu, da se bolje potučem, ha, ha.
Po mišljenju stručnjaka Barbara Matić najveći je talent koji je hrvatski judo ikada imao. Bila je višestruka kadetska i juniorska prvakinja Europe i svijeta. Uslijedio je ulazak u seniorski uzrast, korak ključan, najteži za svakog sportaša. Barbara se i tu dobro snalazi, brončana s EP 2014. Kada je netko najbolji na svijetu u kadetima, pa juniorima, je li moguće taj primat iskazati i u seniorima?
- Konkurencija je ozbiljnija, ali s vremenom ću se i na to naviknuti. Nije razlika u tehnici ili snazi, već iskustvu. Samo u tome. U mlađim uzrastima smo svi istih godina, istog iskustva. Posljednjih godina u kadetima, posebno u juniorima osjetila sam da sam dosta nadmoćnija. Otkad sam u seniorima nisam osjetila da sam slabija od nekog, da ne mogu izdržati borbu. Izgubila sam od lošijih, ali i pobjeđivala najbolje na svjetskoj ljestvici. Može biti svašta.
S kojom željom idete u Rio?
- Mislim da imam jednake šanse izgubiti u 1. kolu i osvojiti zlato. Normalno da želim medalju, ali primarno je boriti se. Ako tada i izgubim, barem ću znati da sam dala sve od sebe. Bit ću tužna izgubim li glupošću i lošom borbom. Sve ovisi o ždrijebu. Postoji 10-15 cura koja svaka svaku tuče. Meni se dogodilo da sam u Kini na turniru bila prva, dobila u finalu Korejku Kim, a tjedan dana kasnije, opet u Kini, izgubila od iste suparnice. U tjedan dana niti je ona mogla napraviti nešto više i bolje trenirati, niti ja manje.
Barbara je protekli tjedan bila u Zagrebu na jedan dan. Snimala je reklame. Svoje prve. Pomalo postaje popularna. Neki dan je i Dnevnik HTV-a imao reportažu o Barbari olimpijki. Izlazi iz anonimnosti, postaje nova sportska junakinja.
Stručnjaci je hvale, zovu novinari, čestitaju poznanici, stoga gotovo nestvarno zvuči podatak u kakvim se uvjetima priprema vrhunska hrvatska sportašica, od koje će netko u kolovozu možda zazivati i medalju, ne znajući da trenira u - atomskom skloništu i da nema fizioterapeuta!
- Počela sam trenirati u atomskom skloništu Osnovne škole Pujanke u Splitu. Onda se škola renovirala, mi smo morali iseliti, da bi uskoro sklonište bilo poplavljeno. Srećom, malo ranije ušli smo u drugi prostor, ali... i to je opet bilo atomsko sklonište. Neiskorišten prostor, koristio je kao skladište. Sreća je što da smo ušli jer da nismo, danas bismo bili na ulici. Doslovno. Makar, malo-pomalo nam se uvjeti poboljšavaju. Imamo puno djece, krpamo se s terminima, ali ide. Dobro je.
Mi bismo rekli da nije dobro. U redu, judaši su skromni, ne traže previše, ali Barbara pripada svjetskom vrhu do kojeg je stigla čistim entuzijazmom.
- Kako je bilo ranije, ovo je... Sjećam se ranijih strunjača. Bile su stare, prašnjave, a ja sam imala probleme s alergijom i to mi je uvijek smetalo. Eto, sad toga više nema.
Čega nema? Alergije ili prašnjavih strunjača?
- Ha, ha, prašnjavih strunjača, a onda ni alergije. Nove su, eto, polako se napreduje. Bit će to. Kad ja završim. Meni super, a onima iza mene odlično - veli uz smiješak vedri sportski duh briljantne sportašice.
Ako nekome od naših želimo medalju u Riju, Barbaru stavljamo na prvo mjesto tih želja.