Sedmog srpnja 2018. Daniel Cormier se popeo na vrh, nešto manje od deset godina nakon što se u Kini borio za život nakon otkazivanja bubrega. Taj događaj iz Kine, s Olimpijskih igara u Pekingu, zapravo je bio samo kulminacija životnih tragedija i teških trenutaka koje je proživio u prva tri desetljeća života. Daniel Cormier je toliko puta bio na dnu da nakon svih podizanja s istog nije mogao doći ni do čega drugog nego do svega što si je zacrtao.
A već samo odrastanje nije nešto što po lijepom pamti ovaj sportaš rođen 1979. godine u Lafayetteu, gradu u američkoj saveznoj državi Louisiani. Kad je imao samo tri godine razveli su mu se roditelji, a sa samo sedam godina ostao je bez oca. Njega je na najveći američki praznik, Dan zahvalnosti, hladnokrvno ubio otac njegove druge supruge. Isti se izvukao na račun američkih zakona jer je na svom posjedu ubio čovjeka s kojim je završio u prepirci. Deset godina kasnije, kao 17-godišnjak, Cormier je u prometnoj nesreći ostao bez bliskog rođaka, a samo koju godinu kasnije i bez najboljeg prijatelja koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći s košarkaškom ekipom sveučilišta Oklahoma State. Najveća tragedija ipak ga je zadesila 2003. godine, kad je u prometnoj nesreća poginula njegova tromjesečna kći Kaedyn. Bila je u autu koji je vozila prijateljica njegove tadašnje djevojke kad se drugo vozilo zabilo u njegov zadnji dio.
Prvi sport - košarka!
- Sve što sam nakon toga svakodnevno radio bilo je za Kaedyn. Ona je bila sila koja me je tjerala naprijed. Od 2003. godine, kad sam ostao bez nje, pa do 2011., kad sam dobio sina Daniela. Bila je moja svjetlost, kao što je i danas, zajedno s Danielom i Marquitom. Neki ljudi se nikad ne oporave od nečega takvog pa mi je drago što sam uspio kanalizirati energiju i zahvaljujući njoj početi jače trenirati, raditi napornije i pametnije. I dalje se nakon svakog svog poteza pitam bi li ona bila ponosna na mene. Nadam se da je odgovor pozitivan - ispričao je jednom Daniel Cormier.
Njegov prvi sportski izbor nije bilo hrvanje nego košarka, ali kaže da nakon što je upoznao kontaktni sport više nije imao namjeru niti uzeti loptu u ruke. Odmalena je pokazivao svoj liderski mentalitet. Bio je kapetan hrvačkog tima u srednjoj školi i na fakultetu, kapetan olimpijske američke reprezentacije 2008. godine, a danas je kapetan dvorane kojoj pripada, American Kickboxing Academyja u San Joseu.
Tri puta u četiri godine bio je prvak Louisiane, završivši školu uz omjer pobjeda i poraza 101-9, uz nevjerojatnih 89 pobjeda tušem. Tijekom tog razdoblja osvojio je svjetsku broncu u kategoriji kadeta. Nakon škole proveo je dvije godine na javnom sveučilištu uz dva naslova prvaka i omjer 61-0. Zahvaljujući tome dobio je stipendiju za veliki Oklahoma State, gdje je u te dvije godine došao do statusa “all american hrvača” (osam najboljih u državi). Do zlata ipak nije došao jer je u svojoj kategoriji imao kasnijeg olimpijskog pobjednika Caela Sandersona. On mu je bio svojevrsni Jon Jones prije Jon Jonesa. Naime, Cormier je završio školovanje na OCS-u uz omjer 53-10, a čak šest poraza nanio mu je navedeni hrvač.
Hrvač olimpijac
Nakon školovanja posvetio se hrvanju slobodnih stilom, gdje je od 2003. do 2008. svake godine osvajao naslov prvaka SAD-a u kategoriji do 96 kilograma. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine, gdje ga je u polufinalu zaustavio veliki Hadžimurat Gacalov, a borbu za broncu izgubio je sa 3:2 u vrlo neizvjesnom meču. Taj meč ga je dugo proganjao i zbog toga je četiri godine kasnije svoje tijelo odveo preko granica. Tijekom skidanja kilograma za nastup u Pekingu otkazali su mu bubrezi i krenula je borba za njegov život.
Nakon svjetske bronce godinu dana ranije ostao je bez prilike da ispuni svoj olimpijski san. Ipak, tijelo je bilo dovoljno snažno da preživi i okrene stranicu. Daniel je tada gotovo prestao sa svime, no njegov natjecateljski duh ga je natjerao dalje.
- Imao sam jako mračno razdoblje nakon Olimpijskih igara. No, rekao sam si kako je hrvanje sport koji mi je pružio dom, obrazovanje i nešto novca. Nisam ga mogao mrziti. On me odveo iz Louisiane i dao mi priliku kakvu velik broj ljudi ne dobije. Ja volim hrvanje - rekao je Daniel nekoliko godina nakon Pekinga, da bi dodao:
- Da sam osvojio medalju vjerojatno bih postao trener na sveučilištu, povukao bih se i bio bih sretna i zadovoljna osoba.
Kako tog rezultata nije bilo, Cormier je odmah nakon oporavka postao dio American Top Teama u San Joseu. Zahvaljujući imenu koje je izgradio kroz hrvanje, došao je do ugovora sa Strikeforce promocijom 2009. i krenula je njegova MMA karijera. Negdje otprilike u to vrijeme upoznao je svoju današnju suprugu Salinu, a 2011. rodio mu se sin Daniel, godinu kasnije i kći Marquita.
Cormier je 2011. došao do statusa rezerve velikog teškaškog turnira Strikeforcea, a tko zna u kojem bi smjeru krenula njegova karijera da Alistair Overeem nije izbačen iz turnira zbog nepoštivanja pravila. Cormier je maksimalno iskoristio priliku, uskočio je u polufinale gdje je naprosto uništio Antonija Silvu, borca koji je eliminirao velikog Fjodora, a onda je u finalu pet rundi dominirao nad Joshem Barnettom. Odjednom je izgradio ime kao opaki neporaženi, ali isto tako samo 178 cm visoki teškaš.
UFC je 2013. kupio Strikeforce, a Cormier odmah u debi nastupu pobjeđuje bivšeg prvaka Franka Mira, nakon njega i Roya Nelsona i onda pokazuje kako nije samo sportaš nego i čovjek. Kako je njegov najbolji prijatelj Cain Velasquez tad bio prvak teške kategorije, on se odlučio spustiti u diviziju do 93 kilograma.
Slomljeno srce
U poluteškoj kategoriji brzo se predstavio kao najveća prijetnja Jonu Jonesu, a nakon žestokog “trash talka” dogodila se početkom 2015. godine njihova prva borba i prvi Cormierov poraz. No, Jonesovi problemi izvan kaveza doveli su do toga da Cormier već u idućoj borbi postaje prvak pobjedom protiv Anthonyja Johnsona i uspješno brani titulu dva puta nakon toga.
Došla je sredinom 2017. godine nova borba protiv Jonesa, novi poraz i slomljeno srce Cormiera. Naravno, u tom trenutku nije znao da će Jones pasti na doping testu i da će ishod borbe biti poništen, a pojas prvaka vraćen njemu.
- Nakon druge borbe protiv Jonesa bio sam na dnu. Plakao sam nakon borbe, plakao sam kod kuće i mislio sam da je moja karijera gotova. Ipak, još jednom sam se uspio vratiti - rekao je nedavno ovaj veliki sportaš i veliki čovjek.
Obranio je titulu poluteške kategorije još jednom početkom 2018. godine, a onda je došao spomenuti 7. srpnja. Desni kroše pri izlasku iz klinča sjeo je na bradu Stipe Miočića, a Cormier je postao prvak poluteške i teške kategorije u istom trenutku. Jedini u povijesti i to je napravio na način kako je samo dva dana ranije uživo na televiziji najavio. Četiri mjeseca kasnije postao je jedini prvak dvije divizije koji je svaku titulu barem jednom obranio.
Ove subotu, nakon duljeg čekanja revanša i nekih izjava zbog kojih je u našim krajevima postao nezasluženo omražen, Daniel Cormier pokušat će još jednom obraniti titulu u borbi protiv čovjeka kojem je istu oduzeo. I to u svojoj možda posljednjoj borbi u karijeri.
- Ne želim biti tip koji će se oprostiti na leđima. Mnogo naših velikih šampiona je napustilo ovaj sport upravo na takav način. Napustili su ga kao bivši prvaci. I onda ostave svoje fanove s posljednjom slikom na kojoj je njihov omiljeni prvak na leđima, a nakon toga stoji u sredini Octagona i nekom drugom stavljaju njegov pojas. Ja ne želim biti taj tip - rekao je Cormier prije samo nekoliko dana nakon pitanja je li ovo njegova posljednja borba.
Pobijedio ili ne, razveselio ishod borbe fanove Stipe Miočića ili ne, Daniel Cormier u povijest slobodne borbe otići će kao jedan od najvećih ikad. I ne samo kao velik borac, nego i kao velik te izuzetno inteligentan čovjek.
A onda se može posvetiti svojoj drugoj ljubavi, treniranju mladih hrvača u nadi da će stvoriti novog Daniela Cormiera. Tko zna, možda to postigne i doslovno jer jedan od njegovih učenika je i njegov istoimeni sin.